Arhiv tekstova

Život s vjerom i na slavu Božju

Među porukama liturgijskih čitanja četvrte nedjelje kroz godinu možemo izdvojiti dvije: vjernik sve što čini treba činiti s vjerom i na slavu Božju. To nam se ponekad čini teško ili čak i nemoguće, ali primjeri sv. Pavla i gubavca iz evanđelja pokazuju da kršćanin ipak može tako usmjeriti svoje djelovanje.

Kršćanska odgovornost

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: »Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite« (1Kor 10,31). Dakle, Pavao nas uči da kršćaninova osnovna briga nije ostvarivanje vlastitih prava nego promicanje slave Božje. Na to se nadovezuje Pavlov poziv na obzir i brigu prema svima, i Židovima i Grcima i prema Crkvi, jer ponašanje kršćana može odjeknuti u svim tim krugovima, te moraju voditi računa da nikoga ne sablazne.
Iako je Pavao na ovaj način opominjao kršćane prije dvije tisuće godina, aktualnost ove opomene ni danas nije ništa manja. Kršćanin u svijetu ne može živjeti kao da nije kršćanin. Samo nominalna pripadnost Crkvi zapravo ne označava pripadnost, jer Crkva nije nikakva udruga ili organizacija, pripadnost kojoj označava samo neka članska iskaznica. Njoj pripadati znači živjeti prema programu koji daje Krist. Riječ »kršćani« znači »Kristovi«, dakle svijet u nama mora prepoznati da Kristu pripadamo. A uzore za takav život i danas možemo nalaziti u apostolima. Oni su činili sve na slavu Božju, a ne za vlastitu korist, kao što Pavao poučava. Tu je često kamen kršćaninovog spoticanja. On živi čestito, čini dobro, ali ne na slavu Božju nego da bi ostvario neku korist: da bi mu Bog uzvratio dobrim, da bi se pokazao pred ljudima i tako izgradio neki ugled, da bi netko i njemu sutra činio dobro kada bude u potrebi… Djelovanje s računicom prestaje biti kršćansko djelovanje, jer tko računa na dobitak ne čini ništa iz ljubavi i na slavu Božju.
Također, priznajemo li se kršćanima, sve što činimo i govorimo dio je našega svjedočanstva i onima koji vjeruju, kao i onima koji se još nisu obratili. Zato vjernički život nije privatna stvar, on je svjedočanstvo koje dajemo i na temelju kojega Bog može dotaknuti nečije srce i sebi ga približiti. No, može se dogoditi i suprotno: da naše riječi i djela od Krista udalje nekoga, jer naš život nije u skladu s onime što Krist naučava, a mi se priznajemo kršćanima. Ne smijemo nikada zaboraviti da smo Kristovi suradnici u svijetu, krštenjem smo na tu suradnju pozvani, te svoj život i izvan Crkve i izvan svojega doma trebamo s time uskladiti. Ljudi preko nas trebaju prepoznati Kristovu brigu i ljubav za čovjeka, trebaju se osvjedočiti o čvrstoći i nepokolebljivosti vjere onih koji su mu blizu, baš kao što je bilo u prvim kršćanskim vremenima. Jer, čovjek koji je daleko od Crkve ne može drugačije saznati što znači biti vjernik nego promatrajući nas. Nemojmo mu stoga pokazati pogrešnu sliku. Znajmo da je na nama velika odgovornost.

Moliti s vjerom

Evanđelje nam donosi primjer čvrste vjere i bezgraničnog povjerenja u Isusa, koje je imao jedan gubavac. Guba je u ono vrijeme, osim strašne tjelesne bolesti, značila i izopćenje iz društva. Svatko tko je obolio proglašen je nečistim i morao je napustiti svoju obitelj i svoje mjesto. Tako se dvostruka patnja svaljivala na jednog oboljelog čovjeka. Takav jedan čovjek, bolestan i odbačen, staje pred Isusa i govori: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« (Mk 1,40). U toj kratkoj rečenici ogleda se dubina njegove vjere, pročišćene od bilo kakve sumnje u Isusovu ozdravljujuću moć. Isus nikada nije ostao nijem na ljudsku patnju, kao ni na vjeru onih koji trpe, te je uvijek odgovarao čudom koje je za te ljude značilo izbavljenje iz tjeskobnog stanja u kojemu su se nalazili.
Učimo li od takvih biblijskih primjera iskrenih vjernika, ili u svojoj patnji i tjeskobi mrmljamo na Boga što je dopustio da patimo? Bog nam želi pomoći, ali traži potpuno povjerenje i bezuvjetnu vjeru, što nam tako često manjka. I u ovo tjeskobno vrijeme za cijelo čovječanstvo više je onih koji na Boga mrmljaju i niječu ga zbog cijele situacije nego onih koji s povjerenjem mole da okonča ovo i omogući nam normalan život.
 Ne smijemo nikada zaboraviti da je Bog svemoguć, da nema našega problema za koji on nema rješenje. Međutim, on se ne želi nametati tamo gdje ga ne žele. Znači, traži da mu vjerujemo i da iskreno i bez sumnje molimo. Kada iskreno zavapimo, poput gubavca iz evanđelja, on će nam se smilovati.