Arhiv tekstova

Autohtone zajednice različite brojnosti i položaja

U dvanaest europskih država danas žive pripadnici hrvatske manjine, koji se po svojoj povijesti i statusu razlikuju od hrvatskog iseljeništva, ali i Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su uz Bošnjake i Srbe konstitutivni narod u toj državi. 
Kao autohtone manjinske zajednice Hrvati žive u Austriji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Kosovu, Mađarskoj, Sjevernoj Makedoniji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji. U neka područja ovih država, poput Boke kotorske, Srijema i mađarske Podravine Hrvati su se doselili u isto vrijeme kada i na područja današnje Hrvatske i BiH dok su se u druga područja iseljavali iz Hrvatske, počevši od 15. stoljeća pod utjecajem različitih povijesnih, političkih i ekonomskih faktora.
U sljedećim brojevima našega tjednika pisati ćemo o tome kako danas žive pripadnici svih dvanaest manjina i ukazati i na važne značajke njihovoga statusa i položaja. Naime, u različitim državama različito je uređen njihov pravni status, razlikuje se zbog toga opseg i zaštita njihovih prava, a značajno se razlikuju i prema brojnosti, subetničkim skupinama kao i subkulturnim obilježjima.
Hrvati u ovih dvanaest država većinom imaju priznati status nacionalne manjine, osim u Bugarskoj i Sloveniji te u Sjevernoj Makedoniji gdje nemaju formalno priznati status nacionalne manjine, ali postoji bilateralni sporazum o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina s Hrvatskom. 

Četvrt milijuna Hrvata u dvanaest zemalja

Smatra se, na temelju podataka iz popisa, ali i procjena iz crkvenih i drugih izvora, da trenutačno ima oko 250.000 pripadnika hrvatske nacionalne manjine koji žive u dvanaest zemalja centralne i jugoistočne Europe.
U Austriji živi 40.000-50.000 (u Gradišću 30.000-35.000, u Beču 10.000-15.000). Hrvati su se naselili u Gradišće tijekom 16. stoljeća, a nakon Drugog svjetskog rata se sve više nastanjuju i u Beču. Očuvana su brojna hrvatska naselja od kojih su najveća: Željezno (Eisenstadt), Gornja Pulja (Oberpullendorf) i Borta (Oberwart). 
U Bugarsku su Hrvati počeli dolaziti u 18. stoljeću kada se spominju u Čumenu, Sofiji i Plovdivu, a najviše ih je došlo iz Janjeva početkom 20. stoljeća. Prema procjenama, u ovoj državi živi oko 300 obitelji hrvatskog podrijetla, a broj Hrvata i njihovih potomaka se kreće od nekoliko stotina do nekoliko tisuća.
Hrvati u Crnoj Gori žive duž obale Jadranskog mora, najviše u Boki kotorskoj, u gradovima Tivtu, Kotoru, te u Herceg Novom, Budvi, Baru i u Podgorici. Na temelju crkvenih podataka, procjenjuje se da u Crnoj Gori živi oko 10.000 Hrvata, a prema posljednjem popisu stanovništva provedenom 2011. godine u Crnoj Gori živi 6.021 Hrvat.
U Češku, na područje južne Moravske, su se Hrvati doselili tijekom 16. stoljeća. Do sredine 20. stoljeća moravski Hrvati su sačuvali svoj nacionalni identitet u tri sela: Jevišovka, Dobro Polje i Nova Prerava. Procjenjuje se da u Češkoj živi do 2.000 Hrvata i njihovih potomaka. 
U talijansku regiju Molise Hrvati su se doselili tijekom 15. i 16. stoljeća, bježeći pred Turcima. Danas žive samo još u nekoliko mjesta u kojima čine većinsko stanovništvo i to u Kruču (Acquaviva Collecroce), Mundimitru (Montemitro), Filiću (San Felice) te manji broj u Taveli (Tavenna). Regiju Furlanija – Julijska krajina/Friuli Venezia – Giulia Hrvati također nastanjuju već stoljećima te posljednjih godina nastoje ostvariti status »jezične manjine«. U moliškoj provinciji Campobasso živi oko 2.000 Hrvata, i to u Kruču (AcquavivaCollecroce), Mundimitru (Montemitro) te u Filiću (San Felice), a procjenjuje se da regiju Furlanija-Julijska krajina/ Friuli Venezia-Giulia naseljava oko 16.000 pripadnika hrvatske nacionalne manjine. 
Hrvati na Kosovu potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika, te BiH, koji su se tijekom 14. stoljeća tamo naselili. Katoličku vjeru i hrvatski identitet su uspjeli zadržati kroz stoljeća, no danas je u Janjevu ostalo tek oko 200 Hrvata, dok ih je u Letnici samo oko 40. Prema popisu stanovništva 1991. godine, bilo je 8.800 Hrvata na Kosovu, a 1998. godine samo 1.800. 
Hrvati već stoljećima žive na području Mađarske. Gradišćanski, pomurski i podunavski Hrvati su došli u rasponu od 15. do 18. stoljeća, uglavnom bježeći pred Turcima, dok je podravska grupa Hrvata došla najvjerojatnije još za vrijeme seobe Hrvata u ranom srednjem vijeku. Prema različitim procjenama, u Mađarskoj živi oko 50.000 Hrvata, odnosno njihovih potomaka. 
Hrvati u Sjevernoj Makedoniji žive u gradovima Skopju, Bitoli i Štipu te u manjem broju u gradovima srednje i istočne Makedonije, Kumanovu, Ohridu i Tetovu. Neslužbeno se procjenjuje da ih u ovoj državi ima oko 4.000. 
Hrvati su se u Rumunjsku počeli doseljavati još u 14. stoljeću i dijele se na tri skupine s posebnim obilježjima. Jedna skupina živi u selu Rekaš, a druga u selu Keča kod Temišvara, dok najbrojnija skupina Hrvata živi južno od Temišvara, u Karaš-severinskoj županiji (glavni grad Rešica), u dvjema općinama Lupak i Karaševo. Procjenjuje se da u Rumunjskoj živi oko 6.000 pripadnika hrvatske nacionalne manjine.  
U današnje prostore Slovačke Hrvati su naseljavali u tri vala od 16. do 17. stoljeća, uglavnom bježeći pred Turcima. Danas pretežito žive u četiri općine u okolici Bratislave: Devinsko Novo Selo (Devínska Nová Ves), Hrvatski Grob (Chorvatsky Grob), Čunovo i Hrvatski Jandrof (Jarovce), te su uvelike asimilirani. Procjenjuje se da u Slovačkoj danas živi do 4.000 Hrvata i njihovih potomaka. 
Procjenjuje se da u Sloveniji živi oko 55.000 pripadnika hrvatskog naroda. Stoljećima žive na području Bele krajine, slovenskog dijela Istre te na području Pomurja i oko Sutle, a danas značajan broj Hrvata živi u većim gradskim središtima poput Ljubljane, Maribora, Velenja, Novog Mesta, Kopra, Celja i dr. 
Hrvati već stoljećima žive na području Srbije. Najvećim su dijelom naseljeni u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini, a ima ih i u Beogradu te u središnjoj Srbiji. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Srbiji živi 57.900 Hrvata.

Status i prava hrvatske manjine

Hrvatski jezik kao manjinski jezik (standardni hrvatski ili lokalni idiomi hrvatskog jezika) u službenoj su uporabi u cijeloj državi ili njenim pojedinim dijelovima u Austriji, Crnoj Gori, Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Srbiji, navodi dr. sc. Milan Bošnjak koji se dugo godina u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH bavi pitanjima hrvatske nacionalne manjine. U svom radu pod nazivom Hrvatska nacionalna manjina – pregled aktualnog stanja, objavljenim u Hrvatskom iseljeničkom zborniku za 2020. godinu Bošnjak, međutim ukazuje, kako to ne znači da u konkretnim situacijama nema i poteškoća u primjeni ovoga formalnog prava. 
U pogledu političkog zastupanja u Rumunjskoj i Mađarskoj postoji zajamčeno zastupničko mjesto u parlamentu, a u Austriji su gradišćanski Hrvati zastupljeni u Zemaljskome parlamentu Gradišća. U Crnoj Gori i Srbiji postoji smanjeni cenzus za ulazak u parlament, no u aktualnim sazivima hrvatski zastupnici nisu uspjeli i osvojiti zastupničko mjesto. Pitanje zajamčene političke zastupljenosti je jedno od najvažnijjih pitanja, smatra Bošnjak. Osobito je to pitanje istaknuto u Srbiji, budući da se Srbija obvezala sporazumom iz 2004. godine da će to pitanje biti riješeno na svim razinama, kao što je to riješeno i u Hrvatskoj. 
U Crnoj Gori, Mađarskoj i Srbiji Hrvati, kao i druge manjine u tim državama, imaju pravo na manjinsku samoupravu u područjima kulture, obrazovanja, službene uporabe jezika i informiranja. Svake četiri godine se stoga u ovim državama organiziraju izbori na kojima pripadnici hrvatske manjine mogu birati  svoje zastupničko tijelo koje skrbi o ostvarivanju prava u navedena četiri područja. 
U pojedinim državama, mada na različitoj razini, omogućeno je obrazovanje na materinjem jeziku,  njegovanje kulture i tradicije kroz različite ustanove i udruge, te informiranje na hrvatskom jeziku. 

Skrb Hrvatske za hrvatsku manjinu

Hrvatska sklopila je bilateralne sporazume o međusobnoj zaštiti nacionalnih manjina s četiri države: s Mađarskom (1996.), Srbijom (2004.), Sjevernom Makedonijom (2007.) i Crnom Gorom (2011.), a radi praćenja provedbe sporazuma na razini vlada osnovani su međuvladini mješoviti odbori (MMO). Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koordinacijsko je tijelo i nositelj poslova u vezi s pripremom i održavanjem sjednica MMO-a. Usto, sklopljen je i Ugovor između Hrvatske i Italije o zaštiti manjina (1996.), kojim nije predviđeno osnivanje MMO.
Pripadnici hrvatske nacionalne manjine iz svih 12 država imaju svoje predstavnike u Savjetu Vlade Hrvatske za Hrvate izvan R. Hrvatske, savjetodavnom tijelu koje pruža pomoć Vladi u osmišljavanju i provedbi politike, aktivnosti i programa prema Hrvatima izvan Hrvatske.
Kroz aktivnosti Središnjeg državnog ureda te Vlade Hrvatske, kao i kroz podržavanje različitih projekata i programa nastoji se podupirati očuvanje i razvoj ovih zajednica kao i svijest da su integralni dio hrvatskog naroda i hrvatskog kulturnog prostora.
Jasminka Dulić

Izvori: Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, www.hrvatiizvanrh.gov.hr
Milan Bošnjak, Hrvatska nacionalna manjina – pregled aktualnog stanja, Hrvatski iseljenički zbornik 2020.  Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2019.