Arhiv tekstova

Ima nas daleko više nego što brojke pokazuju

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji je živjelo ukupno oko 57.900 Hrvata. U Beogradu i prigradskim naseljima 7.752, što je po brojnosti Hrvata druga regija u Srbiji. Budući da ima i onih koji su se pri posljednjem popisu izjašnjavali kao Jugoslaveni, pretpostavlja se da je broj Hrvata, kako u Srbiji tako i u Beogradu, znatno veći. Dio beogradskih Hrvata uključen je u rad hrvatskih udruga, gdje djeluju HKD HKC – Beograd i Zajednica Hrvata Tin Ujević. Također, njih oko 200, angažirano je u hrvatskim udrugama koje djeluju u Zemunu i Surčinu. Koncem studenog prošle godine Hrvatsko nacionalno vijeće osnovalo je Fondaciju Antun Gustav Matoš s ciljem okupljanja i poticanja aktivnosti 7.000 Hrvata u Beogradu. Vlada Srbije dodijelila je hrvatskoj zajednici u Beogradu prostor za te namjene, a predstavnici osnovane Fondacije ističu da će im dobijeni prostor omogućiti bolje uvjete za rad, zaštitu kulturno-povijesnog nasljeđa hrvatske nacionalne manjine, te ostvarivanje prioritetnih ciljeva: očuvanje, njegovanje i prezentiranje suvremene i tradicijske kulture Hrvata iz Beograda i okolice, kao i unaprjeđivanje znanosti, obrazovanja i umjetnosti Hrvata s tih prostora. 

Dubrovčani u Beogradu

Hrvati u Beogradu žive stoljećima. Jednu od najstarijih organiziranih grupa Hrvata na teritoriju današnje Srbije predstavlja kolonija dubrovačkih trgovaca u Beogradu, na Dorćolu.
Poslije Mohačke bitke i propasti Ugarske, Beograd je postao centar značajnog trgovačkog tržista. To je privuklo Dubrovčane, koji su imali specijalni odnos s Osmanskim carstvom, jer su plaćali sultanu za slobodnu trgovinu i bili su privilegirani u odnosu na sve ostale etničke grupacije. Imali su povlastice, pravnu zaštitu i sigurnost i sve je to bezuvjetno poštivano. Kolonija Dubrovčana u Beogradu bila je sasvim izdvojena od ostalog stanovništva i pod punim nadzorom Dubrovačke republike. Naseobinom Dubrovčana u Beogradu, na Dorćolu, gdje se i danas nalazi ulica koja nosi naziv Dubrovačka, upravljao je direktno dubrovački knez. Svatko tko je živio u dubrovačkom kvartu u Beogradu bio je pod njegovom vlašću, bez obzira na etničku pripadnost, a sudsku vlast su provodili poklisari, koji bi dolazili jednom ili dvaput godišnje i rješavali sporove. Položaj koji je s mnogo umješnosti Dubrovnik osigurao na Porti u Carigradu privoljela je i beogradske Dubrovčane da se čvrsto drže turskih skuta, a Turci su sa svoje strane svoje garancije redovno ispunjavali. Beogradska kolonija dubrovačkih trgovaca u XVI. i XVII. vijeku bila je smještena u tadašnjem predgrađu, a današnjem užem centru Beograda. Kuće su bile levantskog tipa, od čerpiča ili drveta, sa stanom na katu i magazom ispod njega. Kuće su imale kaldrmisanu avliju, ponekad i baštu i cvjetni vrt, pa čak i mali vinograd. Dubrovački trgovci nisu bili vlasnici zemljišta na kom su se nalazile njihove kuće već su to bili Turci, kojima se za to uredno plaćala nadoknada.

Pismenost na zavidnom nivou

Pismenost dubrovačkih trgovaca je bila na zavidnom nivou, ali su ipak imali svoje notare i kalfe, koji bi im vodili knjige. Sredinom XVII. vijeka, kada je u Beogradu bilo oko 60.000 duša, Dubrovčana je bilo preko 200. Njihovi konkurenti su bili katolici iz Bosne, zanatlije i trgovci, kojih je bilo preko 1.500. Oni su otvarali trgovine u blizini dubrovačkih, što je dovodilo do čestih sukoba između dvije zajednice. Imali su i svog kapelana koji je zadovoljavao njihove vjerske potrebe, učio djecu pismenosti i vršio notarsku i uredsku službu. Veliki bečki rat krajem XVII. stoljeća veoma je ugrozio dubrovačke kolonije, jer je Mletačka republika, dubrovački konkurent i neprijatelj, sa svih strana opkolila Dubrovnik. Bez podrške, dubrovački trgovci u Beogradu su se utapali u sredinu u kojoj su živjeli.
Osim toga što su važili za najpismenije ljude u Beogradu u XVI. i XVII. stoljeću, Dubrovčani se mogu pohvaliti i prvom knjigom tiskanom u beogradskoj varoši. Za to je zaslužan vanbračni sin, a samo vanbračnu djecu je i imao sin dubrovačkog vlastelina Federika Gundulića, brijač Trojan Gundulić. On je bio zaslužan za tiskanje Četvorojevanđelja, za koje je tekst pripremio jeromonah Mardarije, a Trojan je otkupio ćirilična slova, tiskarske forme i stroj, pa je dovršio tiskanje knjige. To nije bila jedina knjiga koja je izašla ispod Trojanove prese, jer je po njegovoj smrti kod njega u kući nađeno još molitvenika, oktoiha i prazničnih mineja koje je također sve on tiskao. I danas su živa i neizbrisiva sjećanja na vrijedne i sposobne dubrovačke trgovce koji su unosili pismenost, knjigovodstvo i razne druge kulturne tekovine u Beograd.
Nakon dubrovačkih trgovaca, naseljevanja Hrvata na prostore Beograda nastavljena su i narednih stoljeća. U skupinama i pojedinačno i iz različitih razloga naseljavali su se Hrvati u Beograd.

Afirmiranje što većeg broja ljudi

Među Hrvatima koji danas žive u Beogradu je i veliki broj uglednih ljudi: umjetnika, ekonomista, književnika, glumaca… Dali su svoj doprinos životu grada i Srbije. Mato Princip je rođen 1947. godine u Modranu, (franjevački samostan i župa Pleha kod Dervente u Bosni). Zahvaljujući stipendiji, završio je studije filologije i filozofije u Parizu. Bio je zaposlen u Francuskom kulturnom centru. Odgovoran je za distribuciju i širenje francuske kulture u SFRJ. Kao ravnatelj francuske tvrtke Mondial Assistance, osiguravajuće kuće u SFRJ, Rumunjskoj i Bugarskoj, radio je 34 godine. Predsjednik je Povjerenstva s crkvom HNV-a, te predsjednik Upravnog odbora Fondacije Antun Gustav Matoš. U Beogradu živi od 1973. godine. Oženjen je i ima dvije udane kćeri.
»Osobno nikada nisam imao nekih neprilika i problema u Beogradu. Mi smo lojalni građani Srbije i želja nam je da iz baze popravimo odnose između dvije zemlje. Led se treba topiti i trebamo biti optimistični. Možda se to ne čini tako, ali sam siguran da će se odnosi u dogledno vrijeme poboljšati. Običan narod je u dobrim odnosima. U Beogradu ima puno nacionalno mješovitih brakova, a ja imam jednako dobrih prijatelja i Srba i Hrvata, kao i ljudi drugih nacionalnosti. Svi trebamo težiti ka miru i pomirenju i imati stalno na umu ostvarivanje tih ciljeva i zadataka«, ističe Princip, dodajući da im je želja da u Fondaciji okupe i angažiraju što veći broj Hrvata iz Beograda, Zemuna, Surčina, Kragujevca, Jagodine i Niša.
»Budući da su dobijene prostorije od Vlade Srbije prazne, trebamo ih opremiti uz pomoć HNV-a i raznih donacija. Svaki početak je težak i traži puno truda kako bi se ostvario cilj. Zadatak nas ljudi iz Upravnog odbora Fondacije na čelu s predsjednicom Katicom Naglić je zaštita kulturno-povijesnog naslijeđa hrvatske nacionalne manjine, očuvanje, njegovanje i prezentiranje suvremene i tradicijske kulture Hrvata iz Beograda i okolice, te unaprjeđivanje obrazovanja, znanosti i umjetnosti hrvatske nacionalne manjine. Također nam je velika želja da nas posjeti papa Franjo. Trebamo pomoći udrugama da se predstave u Beogradu i pozivati umjetnike iz domovine još više nego do sada. Naša Fondacija će biti spremna izaći u susret svima s odgovarajućim programom. Prvi puta će Hrvati u Beogradu imati svoj prostor gdje će se moći okupljati, pročitati tisak i knjige. Zahvalni smo Vladi Srbije što su nam ga dodijelili i HNV-u što su ga ustupili Fondaciji. Ove godine će biti popis stanovništva i apeliram na naše sunarodnjake Hrvate da se slobodno izjasne«, istaknuo je Princip.

Nismo stranački predstavljeni

U Beogradu živi i poznati kazališni glumac, dopredsjednik HKD-a Hrvatskog kulturnog centra  – Beograd Aleksandar Alač. Nakon završene Škole likovnih umjetnosti u Splitu i studiranja Pravnog fakulteta u Mostaru, upisuje Akademiju umetnosti u Novom Sadu, odsjek gluma kod profesora Branka Pleše. Diplomirao je 1984.-85. godine.
»Već na trećoj godini studiranja čuveni redatelj Paolo Magelli poziva me da glumim u Beogradskom dramskom pozorištu, čiji stalni član ansambla postajem nedugo po diplomiranju. Od tada sam u raznim kazalištima prvenstveno u Srbiji, ali sam i u regiji odigrao uloge u četrdesetak predstava. S tim predstavama sam gostovao na raznim kontinentima. Bilo je i nagrada«, kaže Alač, dodajući da članovi hrvatske zajednice u Beogradu dijele sudbinu svojih kolegica i kolega drugih nacionalnosti.
»Znači, žive uglavnom skromno. Umjetnički krugovi su specifični, mada i u njima, i ne samo u Srbiji, ima i bilo je velikih nepravdi i na nacionalnoj osnovi. U umjetničkim krugovima iznad svega caruje talent. Pa čak i onda kada se zarad nacionalne, a prije svega stranačke pripadnosti, postavljaju ravnatelji ustanova u kulturi, njihov domet je mjera njihovog talenta, tj. njihovih sposobnosti. Neravnopravnost svih, pa i pripadnika hrvatske nacionalnosti u Srbiji se krije u partokratskoj devijaciji sustava. Ne možeš biti na čelu ni jedne ustanove kulture ukoliko nisi stranački podoban. Hrvati u Beogradu stranački nisu predstavljeni. Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), što je vidljivo iz imena stranke, je regionalna stranka i ne pokriva stranački pripadnike hrvatske nacionalnosti u cijeloj Srbiji«, navodi Alač, ističući da mu pandemija koronavirusa bezmjerno otežava život, budući da živi na relaciji Beograd – Split.         
»Ništa dragocjenije u čovjekovom životu nije od slobode. Sloboda je život. Ovaj virus nas je zatočio. Volim Beograd i zato u njega dolazim i u njemu bivam. Ali ja sam Dalmatinac. Evo, već četvrti mjesec nisam vidio more! Teško je tu bol objasniti.«
 
Bitan korak k ohrabrenju

Kako dalje navodi, postoji veliko interesiranje ljudi za dešavanja u hrvatskoj kulturi u Beogradu.
»Hrvati nigdje, pa ni u Beogradu, nisu samo brojka. Ljudi, ma koje nacionalnosti, nisu samo dio statistike. Znam da nas Hrvata u Beogradu ima daleko više nego što to brojke pokazuju. Znam da se dobar dio tih divnih ljudi ne plaši izjasniti svoju nacionalnu pripadnost. Valja ih ohrabriti. Oni u gradu u kom žive žele uz svoju crkvu, a drugo nisu imali, i stalno prisustvo dešavanja u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Za dešavanja u hrvatskoj kulturi u Beogradu, ne samo među Hrvatima, vlada ogromno interesiranje. Najbolje mjesto za promidžbu hrvatske kulture i hrvatske države je Beograd. Ono što je specifično za Beograd je da kuturna ponuda mora biti vrhunska, jer je u samom Beogradu kulturna ponuda na visokom nivou. Ponosan sam na aktivnosti Hrvatskog kulturnog centra – Beograd. Ničega od naših rezultata ne bi bilo bez podrške Veleposlanstva Republike Hrvatske u Srbiji, Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, pa ni bez razumijevanja Hrvatskog nacionalnog vijeća. Za nešto više od pet godina postojanja HKD HKC-a – Beograd mnogi naši članovi su zahvaljujući ogromnom trudu, znanju, vezama i doniranju sredstava organizirali desetke kulturnih, umjetničkih događanja kojima su prisustvovale tisuće gledalaca i slušalaca. Izašli smo iz anonimnosti, iz malih prostora i uspjeli na velika vrata predstaviti dešavanja u hrvatskoj kulturi Hrvatima u Beogradu, Srbiji i svim ljudima dobre volje«, kaže Alač, dodajući da su dobijene prostorije iznimno velik korak k ohrabrivanju hrvatske zajednice u Beogradu.          
»U Beogradu živi otprilike isto onoliko, ako ne i više, stanovnika nego u cijeloj Vojvodini. Hrvati u Beogradu nisu locirani na malom prostoru. Da bi se na neki događaj organiziran u Beogradu od hrvatske udruge došlo, zbog prometne gužve ponekad je potrebno nažalost i više sati. Molbe za učlanjenje u HKC Beograd neprestano stižu. Mi već više od godinu dana ne primamo nove članove, jer ih nismo imali gdje primiti. Zato smo mi iz Hrvatskog kulturnog centra Beograd uz potporu našeg Veleposlanstva godinama pokušavali doći do prostora neophodnog za rad Udruge. Hrvati iz Beograda i iz cijele Srbije moraju znati da u centru grada imaju prostorije u koje su uvijek dobrodošli. Stoga je dodjeljivanje prostora na Studentskom trgu 10 Hrvatskom nacionalnom vijeću još jedan iznimno bitan korak k ohrabrenju Hrvata da se izjašnjavaju kao Hrvati. Ovo je više nego dobar znak Vlade Srbije. Nadam se da se taj znak nalazi na putu ka punom ostvarenju prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji«, zaključuje Alač.

Važno je voljeti ljude

Ivan Sokač rođen je u Beogradu 1975. godine. Podrijetlom je iz Međimurja. Po profesiji je ekonomist, a po vokaciji pjesnik i prozni pisac, član Udruženja književnika Srbije.
»Nakon nedavne smrti mog oca posebna prilika mi je bila pričati o svom podrijetlu. Još za vrijeme Kraljevine SHS mnogi Međumurci, posebno Međimurke, zaputili su se ‘trbuhom za kruhom’ upravo ka Beogradu. Beograd je još tada, kao i danas, pružao mogućnosti, utočište i gostoprimstvo trudbenicima s raznih strana naše regije. Međutim, moji su pretci došli nešto kasnije nakon mađarske ratne aneksije Međimurja (1941. – 1945.), tj. završetka Drugog svjetskog rata. Djed Josip, odsluživši vojni rok (1945. – 1948.), doselio se u Beograd sa suprugom, bakom Katarinom. Sudbina je odlučila da djed cijeli radni vijek provede baš u građevinskom poduzeću Trudbenik. Baka i djed postali su žitelji velikog grada i župljani velebnog zdanja sv. Antuna Padovanskog na Crvenom krstu. Sudbina je također uredila i da se, zbog još uvijek teških uvjeta života, moj otac Vladimir rodi u Međimurju 1950. godine, ali poslije samo par mjeseci vrati na Zvezdaru, gdje odrasta, školuje se i osniva obitelj. Moja majka Jasmina, podrijetlom Banaćanka, pohađala je VI. Beogradsku gimnaziju i upravo je u to vrijeme na Zvezdari upoznala moga oca. Otac je volio svoje Međimurje. Često ga je posjećivao kao djete, kasnije i sa svojom obitelji. Danas s bakom i djedom zajedno sanja na beogradskom Lešću, a duša mu grli Međimurje i Beograd. Od njega sam učio voljeti ljude. Tome sada i ja učim svoju djecu«, kaže Sokač, s ponosom ističući da mu je nedavno u nakladi NIU Hrvatska riječ iz tiska izašla prva knjiga na hrvatskom jeziku Rosa.
»Kao prva na hrvatskom jeziku, ova knjiga mi je posebno draga, ali su mi još dragocjenija nova poznanstva s divnim ljudima koji su radili na ovoj knjizi poput Zvonka Sarića, Katarine Čeliković i drugih. Veliku zahvalnost dugujem i Tomislavu Žigmanovu, koji je podržao ovaj projekt i ocijenio ga dragocjenim. Također, i Luciji Sabolić, supruzi hrvatskog veleposlanika u BiH od koje je cijela ova inicijativa i potekla«, kaže Sokač, dodajući da je otvaranje novog prostora u Beogradu od iznimno velikog kulturnog značaja.

Zavidan broj članova

Kako navodi predsjednica HKD Hrvatskog kulturnog centra – Beograd Ljiljana Crnić, od njih četvero, koliko ih je bilo na početku priče, danas imaju zavidan broj članova. Vremenom su, kako kaže, dolazili ljudi željni izvorne hrvatske kulture, jer su u svojim programima predstavljali eminentne umjetnike s odgovarajućim popularnim programima. Osim članova udruge, tu su i pratitelji njihove Facebook stranice i sajta.
»Članovi našeg Društva ne pripadaju samo hrvatskoj zajednici. Trudimo se da u članstvu imamo i ljude druge nacionalnosti, pogotovo ako mogu pridonijeti radu HKC-a svojim stručnim i humanitarnim djelovanjem. Zadovoljna sam postignutim u odnosu na dobijena financijska sredstva od Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Veleposlanstva Hrvatske u Beogradu. Ono što je nedostajalo trudili smo se nadoknaditi vlastitom snalažljivošću i uspješnoj suradnji s lokalnim samoupravama, zajednicama, s kazalištima i katoličkom crkvom u gradu Beogradu«, kaže Ljiljana Crnić, dodajući da je zadovoljna da je HKC – Beograd prihvaćen što se vidi, kako kaže, po posjećenosti publike i medijskom praćenju kulturnih događaja.
Kako dalje navodi, u Beograd je došla odavno. Uključila se u društveni i kulturni život grada.
»Zadovoljna sam što sam kao čovjek i umjetnik postigla na osobnom planu, a da sam prihvaćena, svjedoče mnogobrojna priznanja«, kaže ona, dodajući:
»Prostor će kad i ako ga dobijemo omogućiti lakše funkcioniranje. Ali naše potrebe za drugačijim odgovarajućim prostorima postojat će i dalje s obzirom na vrstu događaja i očekivani posjet publike. Ponuđeni prostor će služiti za manje kulturne događaje i one što se u hodu ponude. Lijepa i velika zamisao je da HKC-Beograd postane centar okupljanja svih Hrvata iz Srbije, ali zahtijevala bi još jednu kuću bana Jelačića u Beogradu, profesionalnu, kadrovsku popunu i još dosta toga što nismo sada u mogućnosti sagledati. No, lagano, sve u svoje vrijeme. Imamo godišnje planove koje je omela pandemija koronavirusa, pa s njima kasnimo. A planova je puno«, navodi Crnić.

Zajedno k istom cilju

Predsjednica Fondacije Antun Gustav Matoš Katica Naglić ističe da je zadovoljna položajem i prostorom koji su dobili.
»Lojalni smo građani države u kojoj živimo, ali čuvamo i volimo svoj nacionalni identitet i svoju matičnu državu. Svojim radom, životom, kulturnom baštinom, baš tamo gdje živimo, djelujemo, želimo pridonijeti boljem životu naprije sebe, a potom Beogradu, Srbiji, svojoj domicilnoj državi, regiji. Do sada smo to činili pojedinačno ili u okviru pojedinih udruga. Sada u okviru i uz pomoć fondacije ćemo dati mogućnost centraliziranog okupljanja i djelovanja. Ovo je godina ispitivanja mogućnosti intelektualne i kulturne, kako pojedinaca tako i udruga Hrvata u Beogradu. Moramo skupiti u fondaciju sav taj kapital da bismo usmjerili svoje djelovanje unutar i izvan zajednice. Svaka udruga nudi drugi dijapazon predstavljanja kulture što je jako dobro. Objedinit ćemo književno, likovno, glazbeno, filmsko stvaralaštvo. Ponudit ćemo objedinjenu kulturnu baštinu svih Hrvata u Beogradu na jednom mjestu. Ponudit ćemo mogućnost učenja hrvatskog jezika, predavanja gospodarstvenicima, predavanja na temu hrvatske nacionalne manjine u Beogradu. Mogućnosti su velike. Očekujemo da sinergija svih udruga i pojedinaca s našeg teritorija ostavi traga u ovom periodu naših života i vremenu u kojem djelujemo«, istaknula je Naglić.
S. D.