Arhiv tekstova
Žmura
Nekada smo u mome selu Sonti mnogo vremena provodili na sokaku (ulici). Naravno, prvo se morala uraditi školska zadaća, pomoći braći i sestrama, poslužiti mamu u kuhinji ili u vrtu. Pomoći tati oko njegovih poslova, pa se tek onda ići igrati. U vrijeme moga ranoga djetinjstva, kasnih pedesetih i ranih šezdestih godina dvadesetog stoljeća nije bilo televizije, rijetko tko je imao radio u našemu šoru, telefona nije uopće bilo u kućama, samo na pošti. Pomislit ćete da smo bili vrlo nesretna djeca. Naprotiv, bili smo vrlo sretna, razigrana i nasmijana djeca. Igračke smo pravili sami i mogla bih vam o tome puno pričati, ali najljepše igre su se odvijale na svježem zraku, na kiši, na vjetru, snijegu, suncu i u vodi. Jedna od igara je bila i žmura (žmurke).
Stali bismo svi u krug i jedan od nas je stao na sred kruga i izgovarao brojalicu, po slogovima gdje je to riječ zahtijevala, dodirujući svakoga u krugu otvorenom šakom po prsima. Bilo je raznih brojalica, koje su bile mješavina riječi iz više jezika i narječja ili jednostavno nekada riječi nisu ništa značile. Evo jedne od njih:
- Idu cure iz fabrike, rumene su ko paprike, ere mere muzi-kere, kreč.
Na koga je pala riječ kreč ispadao bi iz kruga. Opet se sve ponavljalo i kad bi ostao samo jedan od nas, brojalica je završena, a ta osoba bi morala biti »žmura«. Ona je naslanjala čelo preko savijene ruke u laktu na nekom zidu i zatvorenih očiju brojala do deset ili već do kojeg smo se broja dogovorili. Brojanje je moralo biti ni brzo, ni presporo, toliko da bismo se mogli negdje sakriti. Pri završetku brojanja »žmura« je vičući dala do znanja:
- Magarac ga bio ko se ni sakrio, ja idem.
»Žmura« je tada krenula u potragu za skrivačima. Sakrivali smo se u susjedovim kapijama, vratima, iza debelih stabala jablana ili dudova, u jendeku, ispod ćuprija, iza ugla u ulici, iza građevinskog materijala koji je služio za gradnju kuća ili nečega drugoga. Vješti penjači su se penjali i skrivali u krošnji drveća. »Žmura« čim primijeti nekoga, trči nazad, tamo gdje je žmurila, udari šakom u visini očiju, o to mjesto i vikne: »Pimpulus, Kata (ili koga je već pronašla), eno je u snaš-Lizini vraci!«. I tako redom morala je sve pronaći. Nekada je to trajalo dugo, ako su skrivači bili snalažljivi i pronalazili nova mjesta za skrivanje.
Kada »žmura« pronađe sve sakrivene, ponovo se brojalicom odabere nova.
»Jedan majstor pravi vraca, kolko treba eskeraca, to mi reci ti, majstorova kći!«. Na koga bi došla riječ kći, taj je odgovorio jednim brojem, npr deset, petnaest… Brojač je opet redom brojao i tko je ostao posljednji bez riječi, bio bi sljedeća »žmura«. Nismo voljeli velike brojke. Sve se odvijalo dinamično i jedva smo čekali da se skrijemo.
Još je bilo igranja ganje, preskakanja štrange (užeta), igre skakuce (školice), ide majka kolom-dvorom igre loptom, igre štapovima ćutkanje, igre na snijegu i ledu korčulat se (klizanje) i mnoge druge igre koje su nas držale na ulici sve dok nas stariji nisu pozvali doma. Svim igrama je prethodila jedna od brojalica:
»Jedan, dva tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, izašo je beli mesec i sa njime zvizda Danica udaćeš se kao kraljica«.
Ruža Silađev
