Arhiv tekstova
Ukotvio se panonski mornar s kuhačom
Prije nepunih godinu dana pisali smo o panonskom mornaru s kuhačom, pedesetosmogodišnjem Sonćaninu Jakobu Zvonaru, tada kuharu u restoranu Niš u Bogojevu, u kojem je zatvorio kružnicu na području rada za druge. Iako je u kuharsku profesiju, s kojom je nesretno očijukao otkad zna za sebe, ušao u poprilično kasnoj dobi, tek na pragu pedesete, ubrzo je postao vrlo tražen na području općina Apatin i Odžaci. Tako mu se djelomice ispunio životni san. Izvor sredstava za obiteljski proračun postala mu je njegova dječačka ljubav prema pripremi dobrog zalogaja. Od prije nekoliko mjeseci, točnije od listopada prošle godine, zakoračio je na novu stazu. Više ne radi za druge, sa suprugom Emerkom je u samom središtu Sonte otvorio lokal za pripremu brze hrane Kod Pacera.
Dvojio i prelomio
U obitelji Zvonar kuhača nikom nije strana. Osim Emerke i Jakoba, kuhanju su vični i sinovi Mario i Damir, te Damirova zaručnica Tea. Danas su svo troje u Njemačkoj, po svemu sudeći Tea i Damir za stalno, a Mario još uvijek dvoji. No, veze s roditeljima su im vrlo jake. Ideju o otvaranju lokala plasirali su upravo oni, a Jakobove i Emerkine dvojbe glede osamostaljenja u poslu obilato su poduprli već u startu.
»Emerka i ja smo sve češće u međusobnim razgovorima analizirali mogućnosti otvaranja jednog ovakvog lokala u Sonti. Iako smo vjerovali u svoja kuharska umijeća, svjesni trenutačne situacije, pomalo smo se i plašili rizika samostalnog poslovanja, osobito u aktualnim epidemiološkim uvjetima. Zabrinjavala nas je i ova iza nas crna godina za ugostitelje svih profila, a još više neizvjesnost pred nama, kojoj nitko ne vidi kraja. Zbog mjera izazvanih epidemiološkom situacijom svi objekti u okolici, osobito oni kojima su ogromni postotak prometa stvarali gosti iz pograničnih dijelova Hrvatske, na rubu su opstanka. S druge strane, godine čine svoje, pa mi je sve veće opterećenje stvarala i svakodnevna vožnja na posao i s posla. Radeći za druge, stekao sam i bogato iskustvo u pripremi svih vrsta jela. Stjecajem okolnosti, u tajne roštilja uveo me je kolega iz Leskovca tijekom zajedničkog rada u restoranu Niš u Bogojevu. Kad smo sve navedeno uzeli u obzir, naše želje i planovi brzo su se isprofilirali«, priča Jakob, pripremajući prvu porudžbinu toga dana.
Radeći za druge, snimao je i situaciju u Sonti, a ranije, u vrijeme najveće ekspanzije gostiju iz Hrvatske, razgovarao je i s mnogim domaćim, osobito kamiondžijama, o svemu što im nedostaje. Puno njih je žudilo za najobičnijim kuhanim jelima, pa se Jakobu nametala i realnost proširenja ponude u tom smjeru. U Niš su dolazili i mnogi Sonćani prigodom organizacije manjih, najčešće obiteljskih okupljanja, listom su govorili kako bi im bilo puno praktičnije ukoliko bi se takova okupljanja mogla organizirati u Sonti. Na koncu, djeca su, kao da su nešto predosjetila, načela razgovore o osamostaljenju u poslu. Osokolili su roditelje u početnoj ideji i prelomili u razmišljanjima. Podržali su ih i moralno i materijalno. Tako je, nakon riješenih administrativnih pitanja, lokal Kod Pacera u listopadu, bez neke velike pompe, otvoren.
Prvi pokazatelji
Poslovanjem u prva tri mjeseca Jakob je prezadovoljan. Nenadano, ne može sam svladati sve porudžbine, pa je angažirao i neke od učenika srednje kuharske škole iz Apatina, koji kod njega za sada obavljaju radnu praksu. Jedan od njih, maturant Matija Ađin, najozbiljnija mu je pomoć i dolazi na posao svakodnevno.
»Mislim da mi dobro ide. Ovom zanimanju sam sklon od djetinjstva i želja za usvajanjem novih znanja sada je kod mene veća nego ikada. Od mojega šefa može se jako puno naučiti, a vidim da je i on zadovoljan mojim radom. Već mi je nagovijestio da će me uposliti čim diplomiram«, kaže mladi Ađin. Iako za sada ima puno posla, Jakob se ne opušta. Vrlo trezveno razmišlja o budućnosti.
»Prethodna tri mjeseca ne možemo uzimati za siguran pokazatelj. Za blagdane smo imali puno porudžbina za kućnu dostavu, ili su gosti sami dolazili po poručeno. U ponudi imamo i kuhana jela, za sada ih pripremamo uz predbilježbe, pa svakoga dana kuhamo svježe u poručenim količinama. Nadam se i da će dolaskom proljeća i ljeta doći i do promjene epidemiološke situacije, pa će to dovesti i novu klijentelu. Mislim da će se pojačati i kamionski promet i da će, uz pojačanu promidžbu, vozači svraćati kod nas«, otkriva nam svoje planove Jakob.
Perspektive
Jakob je već sada pun planova za novu sezonu.
»Po dosadašnjim analizama, mislim da u Sonti postoje dosta dobre perspektive za ovu vrstu posla. Za razliku od starijih, koji su i najveći tradicionalisti čak i u ishrani, mlađe, pa i srednje generacije sve više preferiraju jela s roštilja. Dosta Sonćana dolazi i u prolazu pojede nešto od jela s roštilja. Očekujem da će ih dolaziti još veći broj nakon ukidanja ograničenja radnog vremena. Mnogi mi i u usputnim razgovorima nagovještavaju i porudžbine za buduća kućna slavlja. Već mi se javlja jedan broj samaca, a isto tako i starijih osoba i traže informacije o organizaciji njihove svakidašnje prehrane. Paprikaši su vrlo stara sonćanska tradicija, tek mlađe generacije okrenule su se roštilju, a nakon dolaska izbjeglica iz Hrvatske i BiH i pečenjima s ražnja. Za sada, po dogovoru s klijentima, kuham više vrsta paprikaša, grah, a po dogovoru mogu pripremiti i bilo što od starinskih jela sonćanskih Šokaca, pa se ne plašim za posao u budućnosti«, kaže Jakob.
Za opremanje i poslovanje lokala najzahvalniji je svojoj obitelji.
»Prije svega, znam da nam djeca žele dobro, zato su nam i predložila otvaranje ovoga lokala. Razmišljali smo o tom potezu i Emerka i ja, međutim, najiskrenije, plašili smo se potrebnih ulaganja u startu, a nismo se usudili kreditno zaduživati. S njihove strane to nije bio samo puki prijedlog, obilato su nas poduprli i u opremanju lokala, tako da smo startali bez opterećenja u vidu bilo kakvih dugova ili kredita. I, što nas je najviše obradovalo, Mario je nagovijestio da i on ima stanovite planove glede budućnosti ovoga posla. Istina, sada je na neki način mrtva sezona, a puno toga stoji i zbog aktualne epidemiološke situacije. No, ukoliko bi se na proljeće i na ljeto pokazalo da ima neke realne perspektive, rado bi se vratio iz Njemačke. Opremu lokala bismo maksimalno pojačali, sadašnji roštilj bismo zamijenili puno većim, a nekim zahvatima povećali i prostor za smještaj stolova. Mario je spreman uložiti svoje financijske zalihe u potrebna proširenja i opremu, nešto ušteđevine imamo i Emerka i ja, a s poslom bismo nastavili zajednički. Srce bi mi bilo puno, jer bi na taj način moje bogato znanje ostalo na mlađoj generaciji moje obitelji«, otkriva dio planiranoga Jakob.
Darovitost prevlada kad-tad
Iako je još prije navršenih deset godina u kući često pripremao jednostavnija jela, a već od trećeg razreda čerupao perad i kuhao paprikaše i mnogi su ga vidjeli kao budućeg kuhara, Jakob je podlegao mentalitetu tadašnjeg sela i skrenuo na druge životne staze. Poljoprivreda je postala njegova sudbina, ali kuhaču nikada nije zaboravio. Po potrebi, kuhao je u poduzeću u kojem je radio, po seoskim kavanama, za mnoge domjenke i podušja i za privatna druženja. Vremenom je postao poznati i priznati sonćanski majstor kotlića.
»Djetinja želja ostvarila mi se tek prije desetak godina. Valjda ima neke Božje pravde, ipak sam, makar u vrlo zrelim godinama, dočekao da mi djetinja ljubav postane profesionalno zanimanje«, s glasnim smijehom završava priču Jakob.
Ivan Andrašić
