Arhiv tekstova
Pucomet – stolni nogomet
Posve slučajno mi je došla u ruke knjižica o igri pucomet – nogomet na stolu, koju sam i sâm upražnjavao u ranoj mladosti. Povijest – knjižicu o stolnom nogometu izdalo je društvo za ovu igru iz Bačkog Gradišta. Sâm naziv kaže da se za igru koriste pucad (gumbi).
U periodu od 1948. do 1954. godine do male mature igrali smo prava prvenstva i natjecanja u pucometu, kako smo ovu igru u ono vrijeme nazivali. Sjetio sam se da negdje na tavanu u drvenoj kutiji Ruffove čokolade posjedujem svoje gumbe kojima sam igrao na kuhinjskom stolu i na Kerskom groblju. U školi smo se raspravljali i trgovali pucadima, ali doma smo igrali ovu igru. U poslijeratnim vremenima baš se nije moglo lako doći do odgovarajućih pucadi. U prilikama kad je netko došao u posjetu u naš dom u zimskom kaputu i kad sam vidio da ima »odgovarajuća« pucad na muškom kaputu, naravno da sam krišom žiletom odsjekao jedno puce, jer nisam smio više. Ovako je vlasnik mogao pomisliti da ga je izgubio. Izgleda da se netko od gostiju dosjetio i rekao mom ocu, koji mi je veoma uvjerljivo objasnio nestanak puca s kaputa posjetitelja.
U starom dijelu Kerskog groblja, koje je kasnije pretvoreno u dječje igralište, postojao je jedan usamljen grob od crvenog mramora, blizu Čeprkovog salaša. Na ovoj finoj glatkoj površini smo iscrtali teren i tu su se vodili ljuti dvoboji kao na pravom igralištu. To je bilo poprište mnogih ljutih bitki Partizana, Crvene zvezde, Hajduka, Spartaka ili Dinama, već kako je tko nazvao svoju ekipu. O stranim čuvenim klubovima nismo ništa znali.
Doma, na poleđini kuhinjskog stola sam imao iscrtano igralište. Golovi su bili od deblje žice ili drveni, veličine 14x7 cm. »Golman« je bio kutija od žigica u koju smo stavljali neki teg kako se ne bi mogao prevrnuti. Neka imućnija djeca su svoje igrače – pucad na gornjoj strani izlijepili amblemima svog kluba.
Natjecanje se, naravno, redovito odvijalo, jer se igralo po sistemu svatko sa svakim i tablica, koju smo vodili na zadnjim stranama bilježnica, morala je sadržavati sve elemente.
Tim se sastojao od deset igrača – pucadi, koja su trebala biti prilagođena, odgovarajuća, pa ih je trebalo obrusiti o betonsku soklu ili zid, odnosno turpijati pod kutom od 45 stupnjeva da bi se loptica od malog puceta promjera 0,5 cm mogla prebaciti preko protivničkog igrača ili golmana. Igralo se dva poluvremena od po 20 minuta. Igra je počinjala s centra i iz početnog udarca nije bilo slobodno dati gol. Ako je loptica bila u šesnaestercu golman se mogao izmjestiti do peterca. Tri kornera su bila jedanaesterac.
Ova igra potječe s početka XIX. stoljeća. Oko 1910. godine »izmišljena« je u Mađarskoj. U našim krajevima se ova igra počela igrati najprije u Bačkom Gradištu još 1923. godine. Ovaj stolni nogomet igrali su i odrasli, a ne samo djeca. Igrana su i državna prvenstva i međudržavne utakmice, pa i europska natjecanja. Najsjajniji period ove igre su sedamdesete godine. Prvo Svjetsko prvenstvo je održano 1994. godine u Budimpešti na kojem je Mađarska osvojila prvo, a reprezentacija Jugoslavije zauzela 3. mjesto (1. Mađarska, 2. Rumunjska, 3. Jugoslavija, 4. Ukrajina, 5. Švedska i 6. Izrael). Za reprezentaciju Jugoslavije nastupali su igrači iz Bečeja i Bogojeva. Održana su dva YU Opena devedesetih godina u Bačkom Gradištu, za koja su sačinjene propisne propozicije koje su predviđale sve uvjete kao i na velikim natjecanjima.
U Budimpešti je održano i II. Svjetsko prvenstvo tek listopada 2000. godine.
Kada sam pregledao internet, našao sam puno podataka, među kojima i da ova igra ima veoma precizna i određena pravila po kojima se održavaju natjecanja: od antidoping kontrole, kotizacije do obvezne uniforme sudionika i drugo.
Moram napomenuti da smo kao djeca ovu igru igrali sasvim ozbiljno, ali da nismo (nažalost) sačuvali »dokumentaciju« iz naših bilježnica, a o fotografijama, naravno, ni riječi. Tko je onda imao fotoaparat?
Ljudevit Vujković Lamić
