Arhiv tekstova
Traktorist
Na fotografiji je Vinko Jakšić Šibin iz Sonte (r. 1961.). Fotografija je snimljena 1982. s proljeća, u dijelu sonćanskog atara zvanog Kalnija kod Velikog Salaša (danas Ribarevo). Za traktor IMT 240 KS, koji je pripadao firmi PIK Prvi maj, radna jedinica Ivo Lola Ribar, prikačena je tanjurača koja zatrpava i ravna zemlju nakon oranja, tj. priprema je za sjetvu.
Vinko se uposlio na Velikom Salašu nakon odsluženja vojnog roka. Traktor i druge poljoprivredne strojeve je upoznao još kao dječačić. Otac mu je također bio traktorist i ponekad ga je vodio na njive tada vrlo razvijenih poljoprivrednih dobara u okolici Sonte. Kad bi Vinka u djetinjstvu pitali što će biti kad poraste, odgovarao bi – traktorist!
Nakon kratke obuke, koju su tada plaćali poslodavci, mlađahni Šiba (zvali su ga po nadimku) je dobio ovu grdosiju na upravljanje, čim se zaposlio. Polako je svladavao tajne stroja i ubrzo postao vrstan vozač IMT-a od 240 KS (proizvođač IMT Beograd). Danas zna da mu je uz mladost pomogla velika ljubav za ovaj stroj, koji nije bio baš jako udoban, »ali kad si mlad sve se svlada«, kaže danas Vinko. Traktor se koristio za oranje, tanjuranje i za vuču velikih tereta. Naime, poljoprivredno dobro Veliki Salaš je blizu Dunava na lokaciji hektara najplodnije crne, masne oranice, prve i druge klase, u okolici Sonte. Na tome daru možemo zahvaliti plavljenju rijeke kroz njenu burnu povijest, jer je nanosila u svome mulju mnoštvo školjki, ribe i drugih živućih biljnih i životinjskih vrsta koje su obogatile oranicu. Nakon kiša tlo je bivalo vrlo meko te je ovaj traktor korišten i za prijevoz repe, kukuruza i drugih poljoprovrednih kultura. Također se koristio u vrijeme velikih jesenskih kiša za izvlačenje kamiona, traktora, pa čak i konjskih zaprega koji su često zapadali u blato, bilo u selima ili na njivama. S ovim strojem Vinko nije imao nekih velikih kvarova niti problema. Povremeno je vozio i druge traktore i poljostrojeve, ako je tako zahtijevao raspored poslova.
Danas se Vinko s osmijehom prisjeća svojih radnih iskustava. Plaće su bile visoke, a on je često rado prihvaćao i drugu ili treću smjenu. To nije bio problem, jer je sa suprugom stanovao u stanu čiji je vlasnik bio PIK s lokacijom usred obradive zemlje. Tek se oženio i bio mu je potreban svaki dinar, a poduzeće je korektno plaćalo svaki dodatni sat. Za prvu plaću je kupio televizor, a onda za svaku sljedeću namještaj i kućnu bijelu tehniku. Nakon izvjesnog vremena je kupio i auto. Baš te godine kada je snimljen sa svojim radnim ljubimcem, na veliku radost njegovu i supruge mu Jelice, rodio im se prvi sin.
Vinko je ovdje radio sretan i zadovoljan svojim radom i njegovim postignućima. Na gore je počelo ići krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, tj. u predratno i ratno vrijeme. Često je premiještan na lošije i slabije plaćene poslove, a katkada je ostajao bez ikakvog posla. Doživio je mnogo puta žestoke prijetnje i napade na nacionalnoj osnovi, da bi nezadovoljstvo kulminiralo 1995. godine. Tada se Vinko preselio u Hrvatsku sa suprugom i dva sina. Bilo mu je žao otkupljenog stana, svoga rodnog sela, rodbine, prijatelja i znanaca. Danas s obitelji živi u Okučanima. Još uvijek radi na raznim poslovima u poljodjelstvu i šumarsrvu, malo manje nego u mladosti, ali još je uvijek sretan kada sjedne u neki traktor.
»Sjetiš li se oranica na Kalniji i kakva je zemlja u Okučanima?«, pitam ga.
»Ah..., da, itekako se sjećam sjajne, crne, masne zemlje Velikog Salaša. Razlikuje se puno od zemlje u Okučanima, koja je siromašnija po sastavu. A, sjećam se i mirisa i okusa svih plodova iz okolice Sonte, kao i ljudi ili bar njihovih silueta.«
Ruža Silađev
