Arhiv tekstova

Odvjetnica Ruža Dulić, već godinama je aktivna u Ligi za zaštitu građanskih prava i privatne svojine, sa sjedištem u Beogradu. Ova udruga je glavni nositelj inicijative i pružanja pomoći oštećenima tijekom perioda od pedeset godina oduzimanja imovine. Kao članica stručne komisije, bori se isključivo pravnim sredstvima, te sudjeluje u stvaranju prijedloga zakona, koji bi pokušala nadoknaditi nepravdu koja je počinjena u nekom ranijem režimu. Nažalost, rješenja još nisu na vidiku, a u posljednjih šest do sedam godina, od kako je aktivna u udruzi, od ljudi koji su se njoj obraćali za pomoć, preko trideset je umrlo. 

 

HR: Kada je došlo do oduzimanja zemljišta i što je to podrazumijevalo?

Poslije oslobođenja doneseni su razni propisi prema kojima su svi koji su nešto imali »oslobođeni« od imovine. Osiromašena je jedna klasa, te je stvorena druga klasa. Što se tiče oduzimanja zemlje, tu nije samo nacionalizacija primjenjivana. Ima raznih vidova oduzimanja, recimo, prvo je počela agrarna reforma, poslije je uslijedila konfiskacija prema tzv. žitarima i kukuruzarima, gdje su se njima nametale takve obveze kojima oni nisu mogli udovoljiti. Ti ljudi oglašavani su neprijateljem naroda, osuđivani su na zatvorske kazne, oduzimana su im sva građanska prava i konfiskovana im je sva imovina. Godine 1958. donijet je Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i poslovnih prostorija. Onda je bio još čitav niz oduzimanja po nacionalnom osnovu, od Nijemaca i od Mađara koji su otišli. To je bio period od pedeset godina oduzimanja imovine. Oni kojima je oduzeta imovina bili su  sigurnida  im se nikad neće vratiti imovina i mnogi su se okrenuli životu stvarajući egzistenciju jer su ostali potpuno bez materijalnih uvjeta za život. Mlađa generacija, koja je rasla pored tih roditelja kojima su oduzeli imovinu, nije imala vjeru da će se nešto vratiti, jer za vrijeme komunizma i nije bilo izgleda za to. Ta su se djeca orijentirala svome obrazovanju kako bi osigurali svoju egzistenciju, ne nadajući se povratu imovine koja je njihovim roditeljima oduzeta. 

HR: Kakav je bio režim i klima prilikom oduzimanja imovine? 

Vladao je opći strah. Roditelji koji su imali djecu, nisu smjeli ni riječi o tomu progovoriti, plašeći se za djecu. Mnoge su obitelji uništene tako, što su roditelji odvedeni u zatvor, a djeca su ostala kući, sa strahom. Ti roditelji su se vraćali poslije izvjesnog vremena ili su ostajali u tim zatvorima . Subotička »Žuta kuća«, je bila poznata po tomu, zatim Kostolac je bio za smještaj žitara i kukuruzara, uglavnom muškaraca. U Požarevcu su bile žene, prema tome to je bio prisilan rad. Tu su ljudi bili osuđivani na tri ili četiri godine prisilnoga rada, s oduzimanjem svih građanskih prava. Više nisu bili ljudi. Proglašeni su narodnim neprijateljem, jer nisu ispunjavali obveze koje su bili dužni. Obveze su bile tako velike i zahtjevne da nije ni postojala mogućnost ispuniti ih. Ako na jednom jutru rodi dvadeset metara žita, onda se ne može dati trideset metara. Sve je to bilo isplanirano da se ta generacija uništi. Kad su ljudi bili pozatvarani i kad im je bilo sve oduzeto, oduzeti su im bili i svi dokumenti i dokazi postojanja imovine. Crkve su ipak institucije i one imaju svoju arhivu. Kad se oduzimalo, tada se ulazilo u domove i oni su se potpuno praznili, što sa crkvama nije bio slučaj. Povijesni arhiv ima svoje funduse. Ja sam tamo radila, pa znam. Postoje osnovne knjige, na temelju kojih se točno zna koje je dokumente primio i što treba imati. Tako je i agrarni sud i organ administracije u vrijeme nacionalizacije predao svoju dokumentaciju povijesnom arhivu. To su bile sudske presude. Danas su vas osudili i proglasili krivim, sutra ste dobili drugostepenu presudu i treći dan su vas vodili u Mitrovicu ili u Požarevac. To je išlo ekspresno. 

HR: Što je oduzimano i na koji način je to bilo provođeno?

 Kad su oduzimali zemljište, tad su ostavljali taj poljoprivredni tj. zemljoradnički maksimum koji je iznosio 34 jutra. Onda je poslije par godina, taj veliki maksimum smanjen na polovicu, te je polovica svakome oduzeta. Ukoliko vlasnik nije bio poljoprivrednog zanimanja, već je imao neki zanat ili drugo profesionalno zvanje, njemu se ostavljao mali maksimum od pet jutara ili ništa. Ako je imao neku obrtničku radnju onda nije mogao posjedovati i zemlju. Kao ograničenje postojao je i Zakon o naslijeđivanju, koji je također ograničavao maksimum, tako ako je netko trebao naslijediti s dvije strane tj. dva maksimuma od oba starija roditelja, onda nije mogao sve naslijediti, već samo do visine tadašnjeg maksimuma, a ostalog se morao odreći. 

Što se tiče objekata, oni su oduzimani i nema evidencije o tomu. Često su salaši ekonomski vrijedili više nego zemljište jer jedno gazdinstvo od pedeset ili stotinu jutara ako je imalo sve što mu treba, s njegovom gradnjom vrijedilo je koliko i ta zemlja. Međutim, dokaza nema, osim možda poneke obitelji koja posjeduje fotografije. U dokumentaciji je evidentiran salaš tj. kuća i ne piše ništa više. Sporedni objekti koji su premašivali vrijednosti kuće nisu nigdje evidentirani, jer sami starovinski salaši nisu bili luksuzni, ali su zato sporedni objekti građeni za stoku, bili noviji, vredniji i komforniji.

Od oduzimanih posjeda stvarani su zadružni kompleksi na Bikovu, Verušiću, Žedniku i u drugim mjestima. Ja nisam sigurna je li pet posto od tih salaša ostalo ne porušeno. To je sve uništeno i što je najgore za to nema dokaza. Današnje generacije koje postavljaju zahtjev ne znaju ni pokazati gdje je to bilo. Danas imate slučajeve da zahtjeve podnose dvadesetpetogodišnjaci, a već njihovi roditelji ne znaju što je sve oduzeto, jer su oni tada bili djeca, pa se ne mogu sjećati. Ja sam Subotičanka i jako dugo pamtim. Sjećam se stare Jugoslavije i okupacije Mađara i vremena poslije oslobođenja, prema tome Subotica je bila sva u privatnome vlasništvu. Tu je od državnog vlasništva bila Željeznica i Pošta. Bolnice se bile privatne, društveno vlasništvo nije ni postojalo. Nijedna tvornica nije bila državna, sve su bile privatne. Primjer je Skrobara koja je prerasla u današnju tvrtku Si&Si, tvornica Zorka, zatim 29. novembar je prerastao iz privatne mesarnice, Agrokombinat se razvio od privatnog poduzeća »Ruf«, isto tako i Peščara. Ništa nije veliko stvoreno. Uzeli su sve male tvorevine, neki su se tu i obogatili, a imovinu su totalno uništili.

HR: Oduzimalo se i po nacionalnoj osnovi?

Po nacionalnosti oduzimano je Nijemcima i Mađarima. Mađarima ponajviše kada su 1944. godine odlazili. Mnogi su naši mještani Mađari, u strahu od partizana i zbog drugih stvari, jednostavno otišli i sve ostavili. Ta imovina je jednostavno oduzeta. Što se tiče Židova njih su odnosili i na prste se može izbrojiti tko se vratio iz logora, ta je imovina nestala, a oni su imali i dragocjenosti. Hrvati su uglavnom bili vezani za zemlju, i imali su salaše i kuće. Mađari su više bili zanatlije, dok su Židovi bili trgovci i oni su imali drugačiji pristup tvarima i druge vrijednosti. Nijemci su imali tvornice, mlinove i drugu imovinu.

HR: Kako se odvijala situacija nakon toga perioda?

Pedesetih godina pod pritiskom inozemstva donijet je Zakon o vraćanju i rehabilitaciji osuđenih. Već za vrijeme Miloševićevog režima donijet je Zakon o privatizaciji. Taj zakon je bio donijet, ali nije bio obnarodovan tj. nije se znalo da postoji. Tako da sve što je bilo zakonom određeno da se vraća nije se vratilo. Možda je u Srbiji po tomu zakonu vraćeno samo u jednom ili u dva slučaja. Imovina je postala opće društvena, tako je društvo preko svojih predstavnika i raspolagalo tom imovinom. Posljednji period, u kome sada živimo, je osobito interesantan, jer kao da postoji želja da se sve rasproda, dok se ne donese novi zakon. Privatizacija ide u smjeru ekonomskog oporavka, no u praksi vidimo kako sva poduzeća koja su privatizirana, prepolovljavaju broj svojih zaposlenih. Dobili smo armiju nezaposlenih ljudi. To nije riječ o nekoliko tisuća, nego se to treba pomnožiti s četiri, jer tomu čovjeku je ostala neosigurana cijela obitelj. Tako je ta privatizacija dosta nepovoljno pogodila građanstvo.

HR: Smatrate li da je privatizacija, danas, isto zlo kao što je nekoć bila nacionalizacija i agrarna reforma? 

Ovo je sada drugo, još očitije krčmenje. Uvijek se jako lako prodaje tuđa imovina. Pođimo samo iz života, ako je netko gradio i stvarao imovinu, i dođe u situaciju da treba da je proda, on se grči rukama i nogama, njemu je stalo do te vrijednosti, a kad netko naslijedi, za njega to nema ni blizu toliku vrijednost. Kaže se često, ako želiš kupovati onda kupi od zakonskih nasljednika. Onda ćeš kupiti dobru stvar i mnogo jeftinije. Da bi se građanstvo zavaralo, vrši se neki pritisak da se vrati imovina. Pošto je u ovome periodu donijet zakon o privatizaciji, taj zakon je legalan i danas se postupa na temelju zakona. Zakon o vraćanju neće poništiti ovaj zakon o privatizaciji na temelju kojega se danas prodaje. Jedino će se moći tražiti poništenja ugovora o kupovini jer je to išlo po pravilu ispod cijene. Tu prije svega mislim na tvornice poput »Sever«-a, jer ne znam tko bi mogao kupiti da je procijenjen po pravoj vrijednosti. Ista je situacija i s tvornicom »29. novembar«, koji je bio peti u Europi po svojim kapacitetima, pogonima i tako dalje. Hoću da kažem kako nisu samo šećerane prodane za jedan euro. Mislim da je strašno što se uradilo. Neću govoriti o načinu provođenja privatizacije, ima ona svojih mana, tj. ljudi koji to provode prave isto greške. 

HR: Kada je krenula inicijativa povrata imovine? 

Inicijativa je krenula devedesetih godina i to od strane Lige za zaštitu građanskih prava i privatne svojine, sa sjedištem u Beogradu. Oni se bore, ali je otpor jako velik. Izrađeno je do sada 7 ili 8 prednacrta zakona. Međutim još ni jedan zakon nije stigao do Vlade. Umjesto da su donijeli jedan zakon o povraćaju, oni su sada donijeli jedan zakon koji je kategorički na jedan nedvojben način, odbio mogućnost povraćaja za jedno vrijeme, jer po ovome novom Zakon o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, svima kojima je oduzeta imovina treba da je prijave, kako bi se ona evidentirala. Ukoliko netko ne prijavi, kad se bude donio Zakon o povraćaju, taj neće imati pravo da podnese zahtjev za povraćaj. To pravno neće moći opstati, ali je danas tvrdnja takva. Mi smo sada u fazi da ljudi koji imaju dokumentaciju, trebaju je podnijeti radi evidentiranja Republičkoj direkciji za imovinu Republike Srbije, koja je oformljena za to, i to je jedino što se može uraditi. Republičkoj direkciji za imovinu Republike Srbije šalju se prijavnice koje su nepodobne, jer se u njih ne može sve upisati ni objasniti. Prijavit će se oduzeta imovina, pa kad dođe zakon, vidjet ćemo što se može dalje raditi. Nemamo ničiju potporu, nitko se ni ne usudi dati javno potporu, prije se priklone drugoj strani da izvuku neku korist dok još mogu. Čista ljudska osobina. Pravna pomoć je u ovom slučaju jedino sredstvo da izborimo svoja prava.

HR: Ukoliko dođe do povrata imovine, kako će se to pravno regulirati?

Ja ne znam nadali se netko dobrome po ovome pitanju. Sad se prodaje sve što vrijedi. I ova godina čekanja na ovome planu, bila je potrebna zato jer još nije rasprodana sva imovina. Znači ako se izglasa zakon, koji je mnogo puta obećavan kako će ići u skupštinu na glasovanje, i poslije oformljene specijalne komisije, da izradi poseban zakon, i dalje nikome ništa. Do sada niti jedan zakon od mnogih pripremljenih verzija nije ugledao vrata skupštine. Ne želim reći da se on neće donijeti, ali sam jako skeptična, hoće li ga biti i kada. Ako bude donesen, tada će biti veliko opravdanje kako se nema što vratiti, i to će biti i činjenica. Jer sve što vrijedi bit će do tada rasprodano. 

HR: Kojim institucijama je oduzimana imovina? 

Raznim legatima, zadužbinama, zatim galerijama i crkvama. Današnji fakulteti su nastali iz privatnih fondova, a ne iz državnih. Poznate srbijanske gazde školovale su svoju djecu u inozemstvu i pripremali su kadar za osnivanje fakulteta. Sve je kasnije ostalo općenarodno.

HR: Na koji način se regulira povraćaj imovine institucijama?

Bila je to stalna borba da Crkva treba ići zajedno s građanstvom. Mišljenja sam da Crkva može postaviti poseban zahtjev jer svaka crkva ima konkretno dokumentirano što joj je oduzeto. Zakon koji treba da se donese treba biti općeg karaktera da se svi građani bez obzira što im je oduzeto mogu pozvati na određeni član. Treba biti stručan kako bi to razlikovao. Na primjer, pravoslavna crkva ima pravo tražiti  da se donese poseban pravni propis na temelju kojeg će se njoj vratiti imovina. Ona može dokumentirati svaku do posljednje parcele. Tako i katolička. Obitelj Karađorđević točno zna što joj je oduzeto. Znači oni mogu posebnim aktom rješavati svoj povrat imovine. Zakonom općeg karaktera definirat će se sva ostala oduzimanja koja su počinjena po različitim oblicima. Predlagači zakona misle kad bude zajedno sa Crkvom, lakše će proći. Naprotiv, bilo bi najpametnije da smo pustili da Crkve traže posebno i da je Crkvama već vraćeno, tada bi bilo jačeg argumenta da se i građanstvu vrati. 

HR: Koja je dokumentacija potrebna za prijavu oduzete imovine?

Treba dokumentirati da je oduzeto i točno što je oduzeto. Nažalost, malobrojne su obitelji koji imaju svoju dokumentaciju, kojom to mogu dokazati. Mnogi su zavisni od povijesnog arhiva, i često ne dobiju potrebnu dokumentaciju. Mi nemamo uvida u tu dokumentaciju. Bilo je dosta otpora u Povijesnom arhivu, no trude se. Nažalost veoma su spori i lako se može dogoditii da prođe zakonski rok, da ne dobijemo traženu dokumentaciju. Zakonski rok je 1. lipanj ove godine.

HR: Očekujete li donošenje novog Zakona o povratu imovine?

Donošenje novog zakona uzela je na sebe ova Vlada, a možemo očekivati da poslije izbora ako nastupi nova, jer nikad još nije bila ista vlada, doći će drugi ljudi, te ovo neće obvezivati te ljude. Možemo se nadati jedino pritiscima iz inozemstva, ali nažalost neće više biti što vraćati. Pretpostavljam da će se dobiti papiri kao stara devizna štednja, ali čovjek je htio sad raspolagati sa svojim novcem tj. imovinom. 

Kad je oduzimano 1945. godine, nitko se nije smio buniti. Svi su stajali i gledali dok im se oduzimalo. Sada kada bi oduzimali od ljudi koji su tada oduzeli onu imovinu, neće je pustiti. Ljudi su prije digli ruke, ostavili su sve što su imali, uzeli su djecu i trudili su se spasti obitelj. Kolika se samo vika ponijela, oko povrata imovine Nijemcima. Postavljana su pitanja što bi vraćali Nijemcima, dat ćemo svu Vojvodinu. Prije svega Nijemci nisu imali svu Vojvodinu, već neka manja mjesta poput Apatina, gdje su bili u većem postotku nego što ih je ostalo, ali i oni su bili naši građani i od njih se oduzelo, pa bio bi red da se isto tako i vrati. Pri tome, treba uzeti u obzir kako su neki od njih dobili obeštećenje u Njemačkoj.