Arhiv tekstova

Oduvijek se trgovalo

Subotica je od davnina bila središte okolnom stanovništvu radi prodaje svega i svačega. Na tržnici su se okupljali ljudi iz grada, ali i iz okolnih mjesta i salaša. Tako se nekada, primjerice sijeno, prodavalo na današnjem Puškinovom trgu (Széna tér), perad na današnjem Trgu kralja Tomislava kao i duž cijele Ulice Sándora Petőfija, žito i stoka na današnjem Trgu Ćirila i Metodija, korparski proizvodi na današnjem Trgu slobode na kojem je bila i riblja tržnica, i to na mjestu na kojem je sazidana zgrada Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, filijala Subotica (Socijalna služba). Na prostoru malog parka ispred slastičarne Pelivan nalazila se tržnica na prijelomu XX. stoljeća. 

Prodaja golubova

Na fotografiji se vidi masa svijeta na Golupčijoj peci koja se nalazila pred Ćurinom mijanom na raskrižju današnjih ulica Lajče Budanovića i Maksima Gorkog, odnosno Beogradskog puta. Ljubitelji golubova su se nedjeljom ovdje okupljali u velikom broju kako bi razmijenili iskustva, kupili boljeg ili ljepšeg goluba. Bilo je i situacija da se proda golub koji je na prevaru uhvaćen na krovu. Naravno, ovi golubovi najčešće nisu bili iz daleka nego iz neke od susjednih ulica. Vlasnici golubova letača (koje su vlasnici vijali) uglavnom su bili veoma dobri poznavaoci, kako svojih tako i golubova iz okolice. Ti golubovi visokoletači su bili trenirani svakodnevno, jer su ih vlasnici tjerali – vijali da lete visoko da su se skoro jedva vidjeli. Ono što je najinteresantnije: golubovi su uvijek znali sletjeti na krov kuće svoga vlasnika. Mnogi su svoje golubove tjerali da lete i nisko u velikim krugovima oko kuće vlasnika, a u jatu je znalo biti od nekoliko desetaka pa i do stotinu golubova. 
Ako nisu htjeli poletjeti, vlasnik ih je pokretao s dugom štanglom – motkom, koja je često bila duga i više od deset metara, jer je trebala dosezati do vrha krova. Često se događalo da vlasnik golubova kada je vijao golubove sa štanglom, noseći ovu dugu motku duž krova zapne za nešto i padne, pa i polomi motku. 
Kada bi uspio uhvatiti tuđeg goluba koji mu se sviđao, zatvorio bi ga i vezao mu krila da ne odleti i hranio ga skupa s vlastitim golubovima da se privikne na novu sredinu, a često je i sparivan i onda taj golub više nije odletio svom starom jatu.

Nakon pece – mijana
 
Na Golupčijoj peci, gdje se znalo sakupiti nekoliko stotina ljudi ljubitelja golubova, često je bilo i ljutih rasprava kada je netko uhvatio nekog dobrog visokoletača ili lijepog goluba koji je imao lijepo raspoređena bijela pera između crnih pera (fekete sa 6-7 ili čak dvanaest čikova), imao lijepu glavu i slično. Ako bi vlasnik uhvaćenog goluba prepoznao svog goluba, onda bi dolazilo do cjenkanja koliko će platiti da bi ga dobio nazad. Naravno da je vlasnik ove čuvane kavane Pere Tumbas Ćuro nedjeljom kada su se okupljali golubari imao izvanredan prihod, jer bi se ljudima osušilo grlo ili bi napravili dobar posao, bilo prodajom ili kupovinom, i onda se išlo u kavanu popiti aldumašče (piće bi platio onaj tko je napravio dobar posao). Jasno je da su vlasnici okolnih zgrada negodovali i nakon dugo godina ljubitelji golubova su premješteni na drugo mjesto, prvo kod Népköra, a kasnije na Kvantašku pecu, ali po svemu sudeći i odavde su protjerani.
Ljudevit Vujković Lamić