Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Vrijeme bolnog darivanja

Darivanje je – ako s tog pojma skinemo omot rutine ili hinjenosti – u biti čin ljubavi. Poznato je to svakome tko je protekloga mjeseca imao sreću usrećiti najdraže mu: djecu ili unuke. Širom otvorene oči, uzbuđenje i vjera najmlađih u postojanje Mikulaša, Isusa ili Djeda Božićnjaka koji donose darove u cipele ili pod bor, nespretno, ali i nepatvoreno »Faljen, Isus, gazdarice...« ili pak jednostavno »Čestitam Vam Oce« dragocjeniji su pokloni najmlađih od najskupljih darova koje im stariji za te prilike kupuju. Da, vrijeme darivanja, ili bar ono koje se ciklično ponavlja svakog posljednjeg mjeseca u godini, je za nama.
U godini za nama, na sreću, poklopilo se i to da i odrasli, a posebno jedna obitelj, dožive istinsku bajku: akcija skupljanja pomoći Oliveru Gajódiju u potpunosti je uspjela, jer su prikupljena sredstva za nastavak njegovog liječenja u Budimpešti. Ne zna Oliver što to sve znači, jer je 17. prosinca napunio tek prvi rođendan, a i većinu tog kratkog vremena proveo je u Dječjoj bolnici u Novom Sadu. Ne zna Oliver ni što je spinalna mišićna atrofija koja mu priječi da čini prve korake i izgovara prve riječi; ne zna niti što je lijek zolgensma, od čega se pravi i zašto je tako skup, pa da su odrasli i djeca iz ove zemlje i čitave regije putem sms-ova, uplata na posebni račun ili pak humanitarnih prodaja morali skupiti čitavih 2,3 milijuna eura (!) kako bi terapija u glavnom gradu Mađarske otpočela 25. siječnja. O tome će mu – daj, Bože, što prije – baš poput bajke za laku noć pričati roditelji kada i sam, umjesto uz pomoć aparata za disanje, zrak počne udisati punim plućima.
I ova priča, a koja itekako ima veze s vremenom darivanja, može se promatrati (bar) dvojako. Ako se u njen prelijepi dio da uz tisuće i tisuće ljudi koji su Oliveru pomogli uklopi i odluka lokalne samouprave o izdvajanju 1.250.000 dinara za iste namjene, postavlja se pitanje zašto nešto slično nije stvar sustavnog rješavanja sličnih problema, a ne privatne inicijative i mekoće srca? Zašto, recimo, u zdravstvenom sustavu ne postoji fond iz kog bi se sredstva promptno vadila za potrebe ovakvih i sličnih slučajeva, pa javnost ne bi reagirala na način da država pomaže kriminalce (milijun dolara za štetu koju je Miladin Kovačević napravio u SAD-u prebijanjem jednog tamošnjeg državljanina) dok oboljelima građani omogućuju liječenje putem sms-ova? Primjer subotičke lokalne samouprave, koja je ta sredstva prenamijenila od vatrometa i honorara pevaljkama u humanitarne svrhe za pomoć onima kojima je ona najpotrebnija, mali je ali poučni korak i za državu da reagira u sličnim situacijama.
Godina za nama, i to sam njen kraj, na krajnje surov način pokazala nam je i koliko su ljudski život i imovina krhki kada priroda ne miruje. Najstrašnije posljedice toga osjetili su stanovnici Petrinje, Gline, Siska i ostalih okolnih mjesta, a za neke od njih, nažalost, ni ljudska solidarnost više nije kategorija na koju mogu računati. I dok se potresi u valovima smiruju (seizmolozi u Hrvatskoj izračunali su da ih je za samo nekoliko dana u užoj i široj regiji bilo tristotinjak) na temeljima ruševina počinje se zbrajati materijalna šteta, postavljati pitanja je li ona morala biti baš tih razmjera, sumnjičiti u valjanost gradnje kuća nakon Domovinskog rata, ljutiti (poput petrinjskog gradonačelnika Darinka Dumbovića) zbog načina državne raspodjele novčane pomoći... Ljepši dio ove tužne i ružne priče – u kojoj mnoge obitelji noć i dalje provode izvan svog doma – svakako je promptna pomoć koja je istoga trena krenula iz svih krajeva Hrvatske, ali i regije. Jedan od najljepših primjera svojom izjavom istoga dana kada se potres dogodio, a kasnije i odlukom Vlade, dao je predsjednik Aleksandar Vučić riječima da će Srbija postradalima u Petriniji i okolici uputiti pomoć u iznosu od milijun eura! Ništa manje lijepa gesta uslijedila je i iz Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, te Srijemske i Subotičke biskupije koji su odlučili pomoć postradalima uputiti novčano otvaranjem namjenskih računa.
Oba navedena primjera – uz koronu koja je već skoro pa godinu s nama i oko nas – zorna su i bolna opomena i podsjetnik kako je u životu sve relativno, prolazno i krhko: i vlast, i moć, i bogatstvo, pa i sam život. Akcije pomoći malom Oliveru, postradalima od potresa, ranije od poplava ili drugih nepogoda služe nam da bismo se uvjerili u to koliko je lakše i ljepše darivati nego pomoć tražiti. U takvim, izvanrednim i nenormalnim okolnostima, i poskupljenja komunalija i struje koja su nam stigla s prvim danom ove godine nekako lakše padnu. Problem je, međutim, u tome što – ne samo ovaj grad ili država nego cijela ova regija – kada se adrenalin spusti i život se vrati u normalne tokove, mnogo toga opet postaje nenormalno. Kraće rečeno: sustav funkcionira ustaljenim tokom – pohlepa, mržnja, korupcija, opačine i gluposti svih fela nastavljaju svoje carstvo, zaboravljajući na opasnosti i nedaće od dan ranije. Baš kao polaznici Pačje škole.
Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay