Arhiv tekstova
Novogodišnji kabare
Kabare (fr. cabaret) je malo zabavno kazalište s humorističnim i satiričnim skečevima i muzikom, često se prati uz jelo i piće. Rječnik stranih izraza ovako definira ovaj oblik scenske umjetnosti. Slobodno možemo reći da je kabare nastao u Austro-Ugarskoj monarhiji u njeno mirno, »zlatno doba«. Kabarei su bili zabava građana u svim većim (glavnim) gradovima: Beču, Budimpešti, Pragu i u Zagrebu, kao i u Njemačkoj. Duža glazbeno-govorna predstava je bila opereta, koja je bila popularna u Budimpešti i Beču, tema kritike je uglavnom bio »neradni« sloj plemstva, tzv. džentri, koji su bili predmet podsmjeha. Iz operete je kasnije, uglavnom u engleskom govornom području, nastao mjuzikl (musical). Pretpostavljam da su mnogi čitatelji svojevremeno gledali glazbeni film redatelja Boba Fossea Cabaret koji je prikazan 1972. godine (8 Oskara). Film je nastao iz mjuzikla prikazanog na Broadwayu (1966.). Ova muzička drama, koja se bazira na romanu Zbogom, Berlin, govori o vremenu prije dolaska na vlast nacional-socijalističke partije. Uopćeno govoreći diktatorski režimi nisu bili pobornici humora i satire, naročito na vlastiti račun.
Socrealistički kabare
Nakon II. svjetskog rata, za vrijeme »Hladnog rata« u zemljama koje su potpale u »sovjetsku interesnu zonu« klasični kabare je skoro nestao, ali kako je vrijeme prolazilo, tako se polako vraćao ovaj vid humora na scenu. Mađarsku su osamdesetih godina nazivali »najveselijom barakom« u istočnom bloku, mislim da su ovaj naziv za sebe izmislili sami Mađari. Polako, ali klasični kabare vraćao se na scenu pa i na TV ekrane. Obično je za doček Nove godine dio programa bio posvećen klasičnim, uglavnom satiričnim ili humorističnim kratkim skečevima iz međuratnog perioda, ali pomalo se provlačila i kritika aktualnog vladajućeg radničko-seljačkog dijela stanovništva. Sjećam se, jedne godine skoro smo pali sa stolice roditelji i ja. Naime, jedan od dobro poznatih kabaretskih glumaca izigravao je pijanog radnika koji je zalutao u magli i tako se susreo s drugom Marxom, to jest samo s njegovom bistom u jednom parku i započeo je dijalog s njim: »Druže Marx, ti si nas radnike prevario, govoro si da je radnička klasa najrevolucionarniji dio stanovništva, jer nema što izgubiti, ali ja imam trabant, nije baš neka limuzina, ali zato imam i ja što izgubiti, o radničkom stanu koji je građen od panela da ti ne govorim«. To je bila direktna »bogohulna kritika« tada vladajuće ideologije. U Pešti, u ulici koju su nazvali »peštanskim Broadwayom« (jer je tu egzistiralo nekoliko kazališta), bila je jedna mala scena s 200 sjedišta koja se zvala Vesela scena (Vidám színpad) koja je igrala sa stalno rasprodanim kartama. Zvijezda ovog teatra bio je Géza Hofi, koji je bio i odličan pjevač. Naravno, bio je i gost u novogodišnjim kabareima. Navodno, on je smio, istina blago, i samo na kazališnim daskama i pred malobrojnim gledateljima, kritizirati tada prvog tajnika Komunističke partije u Mađarskoj. Kada je došlo do tzv. promjene sustava, on je kritičko-satiričnu praksu nastavio, sve dok sadašnji premijer nije »zabetonirao« svoju poziciju. Tada je Hofi sklonjen s TV ekrana i sa scene, i ubrzo je i preminuo. Imam osjećaj da u današnjim danima uopće nema satire i kritike vladajuće partije (dvotrećinska većina u Parlamentu) i da je u doba socrealizma situacija bila daleko slobodnija i bolja.
Kabare na našim prostorima
Prije više od stotinjak godina u tadašnjoj kraljevini Srbiji naravno nije bilo kabarea, ali je Branislav Nušić u nekoliko kazališnih komada ismijevao tadašnju vlast (npr. Gospođa ministarka). U to doba je Radoje Domanović pisao sjajne satirične priče, meni se dopada Kraljević Marko po drugi put među Srbima (preporučam za čitanje, jer je i danas aktualna). Za vrijeme našeg socrealizma, kabare nije bio mnogo popularan. Istina, u Zagrebu je postojalo satirično kazalište Kerempuh, ali na žalost nisam uspio pogledati nijednu njihovu predstavu. U Beogradu su predstave s kabaretskim elementima igrane uglavnom u zgradi Ateljea 212. U kritici aktualne društvene situacije najdalje je otišao komad Aleksandra Popovića Druga vrata lijevo, čiju praizvedbu su 1969. izvodili Studentsko eksperimentalno kazališe iz Zagreba (uspio sam je vidjeti u Domu omladine) iste godine i Atelje 212 je pripremao ovu predstavu, ali je na pritisak (nekih!) skinut s repertoara. O ovoj predstavi je pisano »komediografska slika 1968. godine i uloga onih koji su tu godinu ugušili«. Predstava Kosa je poslije 210 izvođenja skinuta s repertoara 1973. godine nakon primjedbe pitomaca Vojne akademije da vrijeđa ugled i čast Josipa Broza i JNA. Zar ovo nije pravi kabare, da pukneš od smijeha. No, čini mi se, ni danas situacija nije drugačija. Dio medija u kojima možete čuti ili čitati određene kritike na današnji društveni i politički život nazvani su »tajkunskim medijima«, koji žele samo zlo Srbiji i uopće se ne dive ogromnim naporima države i njenog rukovodstva. Te riječi sam danas čuo iz usta aktualne premijerke Vlade (možda nisam baš točno citirao, ali to uopće nije ni bitno). Hvalospjevi o aktualnoj vlasti u Skupštini doimaju se kao kabaretske točke, zato želim Vam pravi kabare i bolju budućnost u 2021. godini.
