Arhiv tekstova

Otisak prsta u moru

Postoje područja koja sam u nekom trenutku stavila na popis u želji da o njima pišem i istražujem ih, ali iz nekog razloga nisam to realizirala. Ovih dana sam u raspoloženju da spremam i pravim reda u ladicama, životu, ormarima, mislima, pa su tako došli na red i krajolici. U želji da za sebe i sve nas otvorim neke nove destinacije, moram zapisanim i zaboravljenim predjelima dati priliku, pa ovaj tjedan posvećujem njima.

Otok Baljenac

Znam kako se ovaj otok našao na popisu. Moja strast prema hrvatskim otocima raste iz dana u dan, a moja fascinacija njima, dok ih čekam da ih posjetim uživo, prerasta u kolekcionarstvo. Hrvatska ima 79 velikih otoka, više od 500 manjih i još 642 male stijene na površini od oko 3.300 četvornih kilometara. Pa, jedan od takvih malih otoka je Baljenac (ili Bavljenac), smješten uz dalmatinsku obalu na jugu države, čineći dio šibenskog arhipelaga.
Ima jedva 0,14 četvorna kilometra površine i dužinu obale od 1.431 metar. Nenaseljen je, ali Hrvatska je nedavno zatražila njegovo uvrštavanje na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Razlog je taj što je čitav otok prekriven drevnom mrežom niskih kamenih zidova, ukupne dužine oko 23 kilometra, što čini svojevrsnu mrežu koja odozgo izgleda poput ljudskog otiska prsta.
Zidovi su izvedeni bez žbuke ili cementa, jednostavno se gomilaju i postavljaju kamenje jedno na drugo. Podignuti su kako bi odvojili polja, vinograde i maslinike, kao i da bi ih zaštitili od vjetra.
Graditelji su bili stanovnici obližnjeg otoka Kaprije, koji su to područje eksploatirali od davnina i nastavljaju raditi. Na Kapriju, koje danas ima samo 150 stanovnika i gdje su automobili zabranjeni, te ostalim otocima arhipelaga postoje zone prekrivene takvim zidinama, ali Baljenac se ističe upravo zato što predstavlja njihovu najveću koncentraciju.
Baljenac ima kilometar i pol zidova po hektaru, dok bi sljedeći po gustoći bili otoci Žut (200 metara po hektaru) i Kornati (100 metara po hektaru).
Što se tiče razdoblja, vjeruje se da su sagrađeni tijekom devetnaestog stoljeća, iako je moguće da su mnogi bili i ranije. Sve u svemu, zbrajajući sve hrvatske otoke na tom području, procjenjuje se da je oko 300 poljoprivrednika uspjelo sagraditi 106 kilometara zidina na ukupnoj površini od 12 četvornih kilometara. Lijepe su to brojke, vrijedne divljenja.

Svi ti lijepi otoci

I Baljenac i Kaprije, te drugi otoci u arhipelagu služili su kao utočište kršćanima tijekom osmanskog osvajanja u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, pa je moguće da su se zidine počele dizati u to vrijeme.
Već su pokrenute inicijative da se ovaj mali otok uvrsti u popis svjetskog naslijeđa, a tako bi Baljenac ostavio dojam i na globalnom nivou, a ne samo u mom podsjetniku i na listi mjesta o kojima želim pisati.
Gorana Koporan