Arhiv tekstova
Hajdemo na klikerovanje
Zimski je odmor i znam da uživate bez škole, ali me brine podatak da ste sigurno puno, pa i previše za vašim mobitelima ili računalima. Online škola donijela je činjenicu da i za vrijeme školskih obveza morate biti za računalom. Stoga vas pozivam da se bar malo odjavite sa svojih profila na društvenim mrežama i igricama, te da provirite vani. Iako je siječanj, zima i nije neka hladna, stoga preporučujemo da dnevno provedete minimum dva sata za zraku.
Imamo i prijedlog za igru:
Klikeri
Vjerujem da svi znate što su klikeri, jer znam da ima i onih koji se i danas rado klikeruju. Istina, možda ne po zimi, ali ni to nije nemoguće.
Za one koji (možda) ne znaju, klikeri su male kuglice, najčešće promjera oko jedan centimetar, a osim po veličini i boji, razlikuju se i po nazivu.
»Djeca su se igrala otkad postoji svijet. I onda, kao i sada, tko je bio jači, taj je dominirao. Tko je bio iz imućnije obitelji, imao je bolje, ljepše i više. Djeca siromašnih roditelja igrala su se priručnim i često sasvim jeftinim igračkama napravljenim od kukuruzovine, krumpira, čačkalica i sl. Klikerima smo se često igrali. Uvjeren sam da je na neki način ova igra bila aktualna i prije nekoliko tisuća godina. Igralo se od ranog proljeća do kasne jeseni, kad god je vrijeme dozvoljavalo na ulici, rijetko u nečijem dvorištu. Roditelji su nas često grdili, jer su nam prsti, ruke i hlače bile prljave«, piše u svom zapisu Ljudevit Vujković Lamić.
Raznih boja i dimenzija
Po njegovim riječima u staro vrijeme klikeri su bili od kamena ili strugani od životinjske kosti. U novije vrijeme su bili od stakla (staklenci), gline, željeza ili mramora. Raznih boja i veličina. Obično su bili promjera oko 1 cm, zatim od 3 do otprilike 7 cm, a bilo je i većih.
»Bilo je i takvih klikera s kojima se nije nikada igralo, kao što su gvozdenjaci ili od drugih metala, kao i primjerice od ležajeva (kuglagera), jer su se s njima lako mogli oštetiti staklenci. Postoje klikeri i od plastičnih masa, ali su bili suviše male težine za igranje ove igre. Postojali su i mliječni klikeri kojima su bili oštećeni staklenci i nisu imali nikakvu vrijednost. Svi klikeraši su željeli da imaju što više klikera. Postoje i kolekcionari klikera, jer je poznato da su na nekim kolekcionarskim susretima klikeri mijenjali vlasnika čak za nekoliko tisuća dinara«, piše Vujković Lamić.
Pravila
Kako bi se neka igra mogla igrati s više igrača, moraju postojati određena pravila igre. Tako su pravila za igranje klikera bila različita od mjesta do mjesta, kao i u zavisnosti od veličine terena na kojima se igralo. Tereni su znali biti različitog oblika: kvadratnog, trokutnog ili okruglog, a princip je uvijek bio isti. Rupa je uvijek morala biti na sredini terena, bez obzira na njegov oblik. Igrači su igrali, odnosno izbijali kliker iz rupe po dogovorenom redu. Igralo se u klikere, ali kad su igrači dosegli godine, kada su već imali pojma o korisnosti novca, igralo se u stripove, slike nogometaša ili filmskih glumaca, ali i za novac.
Klikeraški izrazi
»Čest izraz u igrama je bio opelješiti nekog, odnosno kada je igrač ostao bez ijednog klikera. Pojedini klikeri su imali sentimentalnu vrijednost i osobitu vrijednost, kao primjerice ‚sretni kliker‘ što je značilo da je s tim klikerom vlasnik više puta uspješno pogađao, izbijao kliker iz rupe i tako osvajao tuđe klikere.«
Igra klikera imala je i svojstvenu terminologiju, prisjeća se Vujković Lamić. Tako je rupa za klikere zvana »roša«, a kada je igrač morao pomjeriti kliker prema rupi kazalo se »ka jami«, ako je igrač pogodio kliker u rupi, ali ga nije uspio izbiti iz rupe taj potez se nazivao »kres«. Ako bi tko najavio »cike«, to je značilo da je prilikom bacanja klikera u rupu pogodio drugi kliker. Tada su svi igrači počinjali igru ispočetka. U igru se moglo »zvati« dva, tri ili četiri puta protivničkog igrača, što je značilo da se može igrati s klikerom toliko puta koliko puta je zvan. Često je najavljivano igranje sa zemlje, s koljena ili s kuka, pa su onda svi protivnici morali gađati klikerom na isti način.
Kada su igrači igrali na trokutastom terenu, onda je bilo u igri tri igrača. Svaki igrač je stao na jednu stranu trokuta. Na kraju trokuta se stavljao jedan kliker kao zalog, ali ako je bio veći zalog, tada su klikeri stavljani i na sredinu stranice. Postojala su i priručna pravila igre, već prema dogovoru samih igrača. Kraj igre bi bio kada je netko od igrača ostao bez ijednog klikera, a to je najavio uzvikom »opelješen sam« ili nekim sličnim izrazima.
Na temelju teksta Ljudevita Vujkovića Lamića priredila: Željka Vukov
