Arhiv tekstova

Pariska ulica (ili somborska priča obitelji Škrabalo)

Novopoštarska, Zrinji ulica (po Nikoli Zrinskom), Pariska, Pariske komune i konačno opet Pariska. Sve su to nazivi koje je od polovice XIX. stoljeća imala jedna od najstarijih somborskih ulica. U samom je centru grada, paralelna s glavnom ulicom, ali mnogo kraća od nje. Duga je tek oko 330 metara. Bila je prva ulica u Somboru koja je asfaltirana (1891. godine). Ono što je izdvaja od većine somborskih sokaka jest to što zbog uskog prostora nikada nije imala zelenila. Većina zgrada u Pariskoj ulici podignuta je u XIX. i na početku XX. stoljeća. Nažalost, ni Parisku ulicu nije miomišao urbani genocid, pa su posljednjih desetljeća tu izgrađene i zgrade koje odudaraju od stila u kome je podignuta većina prizemnica i katnica u Pariskoj ulici. Na početku ulice s desne strane, gledano od Venca Stepe Stepanovića, je jednokatnica izgrađena 1883. godine, sagrađena u stilu eklekticizma. Ostala je sačuvana do danas u svom, uglavnom, nepromijenjenom izgledu. U toj jednokatnici živio je dr. Mato Škrabalo s obitelji – suprugom Jelenom, rođenom Vidaković, i sinovima Zdenkom i Ivom.
Mato Škrabalo, rođen 1895. godine u Popovoj Luki na poluotoku Pelješac, u Sombor je došao kao mladi doktor prava 1922. godine. Iako je mogao birati mjesto suca u bilo kom mjestu Bačke, odabrao je Sombor. Godinu dana kasnije vjenčao se s Jelenom Vidaković, iz plemićke obitelji. Mato Škrabalo Hrvatskom kulturnom društvu Miroljub priključio se odmah po osnutku 1936. godine. Dvije godine kasnije na izborima je glasao za Udruženu oporbu koju je predvodio dr. Vladko Maček, zbog čega je bio premješten iz Sombora u koji se vratio nakon potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček, pred sam Drugi svjetski rat. U hrvatskoj zajednici u Somboru bio je aktivan i nakon Drugog svjetskog rata, a od 1960. do 1962. godine bio je predsjednik KUD-a Vladimir Nazor (danas HKUD Vladimir Nazor). Zanimljivo je da je dr. Mato Škrabalo tri puta odlazio u mirovinu. Prvi puta u mirovinu ga je poslala mađarska vlast poslije okupacije kao stranog državljanina, drugi puta, a bila je to 1946. godina, mirovinu je sam zatražio, jer nije želio sudjelovati u sudskim procesima protiv seljaka koji nisu mogli udovoljiti zahtjevima za prinudni otkup. U sud se ponovno vratio polovicom 50-ih godina, da bi konačno u mirovinu otišao 1961. Živio je kratko nakon toga, jer je 1963. godine preminuo tijekom operacije u Zagrebu.
Stariji sin Zdenko, rođen 1929. godine, bio je liječnik, znanstvenik, akademik i hrvatski diplomat. Bio je ministar vanjskih poslova 1992. i 1993.godine. Od 1993. do 2000. bio je veleposlanik u Švicarskoj, Lihtenštajnu i Mađarskoj. Mlađi brat Ivo, rođen je 1934. godine, bio je fimski redatelj, scenarist, povjesničar filma i političar. Obojica su u Somboru završila osnovnu školu i gimnaziju. Školskih dana i druženja s braćom Škrabalo prisjetio se u knjizi Neko prošlo vreme (autora Dušana Kolundžije) Josip Ivanović, gimnastičar, trener i pedagog. Prema Ivanovićvom kazivanju Zdenko Škrabalo bio mu je školski drug. »Kada nas je zbog smrti kralja učitelj pustio kući, Zdenko i ja smo išli zajedno. Obitelj Škrabalo živjela je u katnici na uglu Pariske ulice i Venca. Otac Mato imao je odvjetnički ured u prizemlju. Zdenko me je pozvao da se igramo. Imao je dosta igračaka. Pridružio nam se i njegov pet godina mlađi brat Ivo. Bilo nam je lijepo«, jedno je od sjećanja Josipa Ivanovića na druženje i susrete s braćom Škrabalo. Ivo Škrabalo je kasnije, kao učenik gimnazije, bio Ivanovićev učenik. Ivanović se u knjizi Neko prošlo vreme prisjetio i da je Ivo bio oslobođen nastave tjelesnog, jer su roditelji smatrali da tjelesni napori štetno djeluju na organizam djeteta. U istoj knjizi Ivanović za starijeg brata Zdenka navodi da je nakon studija medicine stažirao u somborskoj bolnici. 
Z. V.