Galerija dr. Vinko Perčić iz Subotice objavila je publikaciju/katalog Proces (ne)vidljivog: (projekti i izložbe 2007. – 2019.) u kojoj se (na 100 stranica) sumira rad te ustanove kulture u naznačenom razdoblju. Autor uvodnoga teksta naslovljenog Galerija dr. Vinko Perčić: suvremenost kao jamac institucijske vitalnosti i relevantnosti povjesničar umjetnosti i kustos Nebojša Milenković piše kako se kroz sedamdesetak programskih aktivnosti (izložbi, predavanja, promocija i drugih govornih i audiovizualnih programa) održanih u tom razdoblju, Galerija dr. Vinko Perčić afirimirala kao nesumnjivo relevantan prostor stalnog potvrđivanja, preispitivanja, gubljenja i ponovnog stjecanja, konstituiranja i konstruiranja društvenih, kulturnih i umjetničkih identiteta.
Aktivniji, korisniji pristup
»Rukovodeći se načelima i otkrivalačkim duhom samog Perčića – njegovom tolerancijom, otvorenošću, kolekcionarskom i osobnom radoznalošću, te spremnošću na rizik, gdje i sama umjetnost postaje oblik, to jest način mišljenja i življenja – Galerija dr. Vinko Perčić, svoj novi život istinski započinje 2007., kada na mjesto ravnatelja i kustosa ove institucije biva imenovan vizualni umjetnik i performer, Spartak Dulić. Baveći se vječito aktualnom dvojbom u svezi toga kako udahnuti novi život već zaokruženim i definiranim muzejskim zbirkama, umjesto naizgled lagodnije, jednostavnije i svakog rizika lišene pozicije čuvara baštine – kao upravitelj, Dulić u startu odabire rizičniji, po instituciju neusporedivo korisniji, aktivniji pristup, kojim muzej/galerija nije tek puki skupljač već i mjesto na kojemu se produciraju i proizvode nova zna(če)nja (…) Uz poslove muzeološke obrade i (o)čuvanja legata doktora Perčića, svoju nimalo zanemarljivu energiju, informiranost i entuzijazam, Dulić ulaže u nastojanje kako Galeriju učiniti živim interpretativno-predstavljačkim, izlagačkim, diskusijskim i obrazovnim centrom. Tražeći ravnotežu između očuvanja baštine s jedne, odnosno prezentacije suvremenih kretanja s, uvjetno rečeno, druge strane – ne zanemarujući kontekst institucijskog djelovanja, kako internacionalnog tako i onog lokalnog, zašto ne i lokal-patriotskog – programske aktivnosti Galerije dr. Vinko Perčić usmjerene su k snaženju ukusa i osjećaja informiranosti subotičke sredine«, navodi Milenković.
Četiri tematska kruga
Kroz sedamdesetak do sada održanih programskih aktivnosti, kako ističe Milenković, pratimo najmanje četiri paralelna tijeka koji su ovu instituciju pozicionirali među najagilnije regionalne umjetničke platforme. Spomenuta četiri tematska kruga mogu se, uvjetno rečeno, opisati kao: inovirano i kontinuirano izlaganje djela iz Stalnog postava Perčićeve zbirke; izložbe i događaji koji prezentiraju subotičku umjetničku scenu (s naglaskom na mlađe umjetnice i umjetnike) s ukazivanjem na njezine regionalne i međunarodne uzlete; samostalne izložbe već etabliranih umjetnika s prostora čitave bivše Jugoslavije (ali i šire) te programi koji, uz nesumnjivu umjetničku vrijednost, posjeduju naglašen dokumentaristički i obrazovni karakter.
»Navedene izložbe, povijesno-umjetnički relevantne i kulturno-produkcijski ozbiljne, održane pod organizacijskim patronatom Galerije dr. Vinko Perčić, suočavaju nas s upitanošću: jesu li velike umjetničke utopije, slične onim avangardističkim, danas uopće moguće, te mogu li se kao nositelji utopijskih potencijala identificirati domaće muzejsko-galerijske institucije? Jesu li, i u kojoj mjeri, ovi programi rezultirali istinskim osnaživanjem institucijskog statusa i pojačanom vidljivošću same Galerije, ima li se u vidu kako je na početku naše priče ona brojila tri a danas se svela na samo jednog zaposlenika – odnosno samo ravnatelja, koji ujedno postaje i vlastiti poslodavac?! Postavimo li se kao da je u pitanju performativna igra, odnosno institucijski eksperiment, ova situacija možda bi se mogla držati čak i poticajnom – no nesmetano, takozvano sustavno funkcioniranje, ipak zahtijeva čvršća i pouzdanija društvena jamstva. Ako pretpostavljeni sustav ne postoji, nije li i čitavo naše kulturno postojanje utemeljeno na stvaranju u biti lažne slike – i je li u pitanju takozvana korisna, bijela laž, koja nam je, očito, potrebna?«, zaključuje Milenković.
Autori fotografija u publikaciji su Ivan Ivković Ivandekić i Radivoj Paroški, a dizajn je uradio Spartak Dulić.
D. B. P.
