Arhiv tekstova
Riječ je tijelom postala
I druge nedjelje po Božiću iz Ivanovog evanđelja čitamo o tome kako je Riječ tijelom postala. Ivan na jedinstven način pokušava objasniti što za čovjeka znači Božje utjelovljenje. Tim događajem uspostavljen je most između vječnosti i vremena, između ljudske bijede i Božje veličine. Nepomirljivi kontrasti u ljudskim kategorijama razmišljanja postaju dio Božje objave. Onaj koji sve nadvisuje i svemu daje postojanje dolazi u ovaj svijet kao najbjedniji od svih ljudi. Spasenje čovječanstvu dolazi na tako skroman način da ga mnogi neće moći prihvatiti upravo zbog te skromnosti.
Posebnost kršćanstva
Čovjekov je problem oduvijek bio prevladati razliku između čovjekove tjelesnosti i Božje duhovnosti. Duh i tijelo promatrani su kao dvije nepomirljive suprotnosti. A onda »Riječ tijelom postade« (Iv 1,14). Vječni i Svemogući uzima materijalno tijelo. Na taj način ulazi u prolaznu ljudsku stvarnost, on koji je neprolazan. Tako Bog rješava čovjekov problem kako stupiti s njim u zajedništvo, kako naći pristup k njemu: »Riječ tijelom postade i nastani se među nama«. On sam dolazi čovjeku. Po tome se kršćanstvo razlikuje od svih drugih religija. Bog nije tamo negdje daleko, nepristupačan običnim ljudima, nego je došao među ljude, kako bi im bio što bliži, kako bi im pokazao da razumije njihove patnje i bijede, kako razumije težinu ovozemaljskoga života, jer ju je i sam iskusio. Tako je Bog povezao naizgled nespojivo, božansko i ljudsko, a što je Ivan tako predivno izrazio u prvome poglavlju svog evanđelja.
Spajanje nespojivog, božanskog i ljudskog u osobi Sina Božjeg daje još jednu posebnu dimenziju kršćanstvu u odnosu na druge religije. Prije svega, kršćanski Bog poziva na nasljedovanje onog što je i sam činio dok je u ljudskom tijelu živio na zemlji. Ono što od čovjeka traži nisu neki apstraktni zakoni nego življenje svakodnevice na jedna poseban, kršćanski način. Također, povezivanjem božanskog i ljudskog svojim utjelovljenjem, Krist je svojim učenicima pokazao da nema življenja kršćanstva bez okrenutosti čovjeku.
Program kršćanskog života
Božje utjelovljenje za čovjeka ne znači samo približeno spasenje nego zadaću koju mora ostvariti da bi prihvatio to spasenje koje mu se nudi. A zadaću će najlakše ispuniti čitajući evanđelje, kako bi se što bolje upoznao s Isusovim riječima i djelima, te iz toga naučio kakav stav čovjek treba zauzeti spram drugog čovjeka i spram Boga.
Krist, iako Riječ po kojoj je sve postalo, dolazi na svijet među najsiromašnije. Poziva k sebi pastire, a ne uglednike. Ne zamjera onima koji nisu htjeli primiti na prenoćište njegove roditelje, pa se morao roditi u štali. Kasnije, kada je započeo svoje javno djelovanje, ne okružuje se mudracima i učenjacima nego ribarima. Odlazi u kuće grješnika, razgovara s odbačenima i napuštenima. Pristupa onima koje su svi odbacili. Mnogi ga kritiziraju, zamjeraju mu u kakvom se društvu kreće, zamjeraju mu ono što govori i što čini, odbacujući mogućnost da je zbog svoga ponašanja on Mesija. Ali, iako može, on ih ne kažnjava nego opominje, ne bi li shvatili da griješe i promijenili se. Na kraju, njegovo djelovanje, ispunjeno ljubavlju i razumijevanjem, dobročinstvima, biva »nagrađeno« smrću na križu. No, on, iako može kazniti sve one koji su to prouzročili i izvršili, to ne čini nego moli svoga Oca da im se smiluje.
Kršćani često u svome življenju kršćanstva i nasljedovanju Isusa zaboravljaju na čovjeka. Naravno, potrebno je moliti se i biti pobožan, ali to je samo jedna dimenzija i nije dovoljno. Krist je svojim utjelovljenjem pokazao da je odnos prema čovjeku jednako važan za naše spasenje kao i odnos prema Bogu. Čovjek sebi bira društvo, voli da je s uglednima i bogatima, ne želi da ga inkomodiraju oni koji nešto traže niti želi biti povezivan s ljudima koje su drugi zbog nečega odbacili. A Krist nas poziva na suprotno. Želi da i mi, kao što je i on, budemo okruženi ljudima kojima trebamo jer im možemo pomoći, a ne samo onima koji trebaju nama. Želi da praštamo i molimo za neprijatelje, a ne da smo zlopamtila koja se svete. Želi da u svome srcu pronađemo ljubavi za svakog čovjeka koji se nađe na našem životnom putu. I da o pomaganju i praštanju ne pričamo samo u božićno vrijeme nego da to bude naša svakodnevica u svako doba godine.
