Arhiv tekstova

Ružičaste naočale

Ne, zaista nije lako zamisliti da je svaki put sve u redu. I ne, nije poput bajke, ali trebali biste znati. Treba znati živjeti. Treba znati gledati. Treba znati plesati. Treba znati voljeti. Treba znati željeti. Treba znati slušati.
To je sve što sam naučila ove godine, ali hajde – krenimo redom.

Kompromis

Prošlog tjedna, kad sam čestitala rođendan sestri koja je rođena samo jedan dan prije mene i koja već neko vrijeme pati zbog broja godina, požalila sam joj se da je ovaj naš broj malo veći od samo jednog pomjeranja. I bez obzira koliko me ljudi doživljavali mladom, laskaju mi, vole me, daju mi komplimente, ovaj broj jeste velik. Ali dobro, s tim nemam problema, osim u rijetkim trenucima, poput ovog, i vrlo brzo sam pristala na kompromis. U jednom mi je trenutku sestra rekla ovako: »Sestro, ne brini, ova se godina ne računa, pa idemo 37, drugi put«. I ja sam pristala.

Ako provirimo

No, ne mogu samo zatvoriti oči i jako mi se svidjela akcija koju je provela vojvođanska radio stanica koja nudi nagradu za kreativne odgovore na temu onoga što vam se lijepo dogodilo ove godine. Stvarno sjajno, jer vjerujem da većina nas ima tendenciju gledati sve one stvari koje su loše, a koje su se dogodile iako nismo htjeli. Ili stvari koje se nisu dogodile. Htjela to ili ne, počela sam razmišljati u tom smjeru. Međutim!
Jesam li otkrila neko novo mjesto? Pa nisam, jer nisam imala priliku putovati. Ali, uspjela sam otkriti nova mjesta na starim mjestima. Otvorio mi se čitav spektar šuma oko mene i ne mogu prestati s oduševljenjem. Kao kad ponovno upoznate istu osobu, otkrijete njezine nove osobine, neke potpuno neotkrivene osobine koje vas oduševljavaju. Ispostavilo se da Specijalni rezervat prirode Gornji Dunav za mene ima puno više od onoga što mi je do sada dao, i da to nije sve.
Jesam li upoznala nove ljude? Pa nisam. Ili jesam slabo, površno nekako, ali ono što želim naglasiti su stari ljudi i neki novi trenuci s njima. Kroz njih sam shvatila da i ja mogu biti šira, da ne živim u prošlosti ili da nije svaki korak zauvijek. Jednostavno, danas smo tu gdje jesmo i iskoristimo ga najbolje što možemo. Bez definiranja, obvezivanja ili sugeriranja bilo čega. Znam, zvučalo je poput filozofije, a nije zapravo to, baš je jednostavno poput prirode.

Još par nekih stvari

I uz rizik da ću zvučati poput stare bake, kako volimo reći, ali stvarno je najvažnije zdravlje i samo zdravlje. Možemo se nositi sa svim ostalim stvarima i pristajem na tu veliku nagodbu.
To nam je što nam je i željeli mi to ili ne, sve te stvari i događaji su stvarni i dio su našeg života, a mi samo imamo priliku živjeti ga ili ne. Zvuči prosto, baš kao što i jest. Da, sasvim sigurno možemo kukati nad onim što se desilo, ali možemo i napraviti korak naprijed i reći - konačno sam izgubila neke kilograme! Našla sam omiljeno vino! U moj svijet su ušli omiljeni mirišljavi štapići! Vježbala sam nikad redovnije i u šest mjeseci sam izostala samo s tri treninga. Prestala sam jesti namirnice životinjskog podrijetla. I uspjela sam da baš nigdje ne otputujem i pri tome se osjećam dobro. Vratila sam se u svoj grad i uživam u njemu. I da, važnije od svega: imam hrabrosti stati u koštac sa sljedećom godinom i poručiti joj da sam spremna boriti se za najbolje od onoga što mi može pružiti.
Svako dobro svima! Budite živi i zdravi i stalno nasmijani! Veselog brka i srca ispunjenog! Sretna svima Nova!
Gorana Koporan