Arhiv tekstova
Božić daleko od kuće
Poput mnogih vojvođanskih sela i Sonta danas jedva opstaje. Od nekadašnjih više od sedam tisuća žitelja, većinski Šokaca – Hrvata, danas je tek blijeda kopija sela punog dječjeg smijeha i razdraganosti mladosti. Istu sudbinu dijele i ostala naselja šokačkog Podunavlja: Bereg, Monoštor, Bač, Plavna, Vajska i Bođani. Demografska slika u navedenim naseljima sve je nepovoljnija, a ukoliko bismo se osvrnuli na dobnu strukturu, perspektive bi postale još crnje. Već danas skoro polovica kuća je prazna, a njihovi baštinici otišli su s porodicama za lagodnijim životom. Manji dio u veće gradove poput Subotice, Novog Sada, Beograda, većina u zemlje EU ili na druge kontinente. U posljednjih nekoliko godina sve više mladih obitelji s malom djecom, čak i bez djece, koju će tek izroditi u novim sredinama.
Želja za mirnijim životom
Dobri poznavatelji prilika kažu da je realan broj stanovnika Sonte danas, ukoliko isključimo službenu statistiku, pao ispod 2.000. Jedino na aktualnom biračkom popisu za ovo mjesto evidentirano je više od 4.000 glasača. Nije utvrđeno, niti igdje zabilježeno, koliko je Sonćana stvarno iselilo, a koliko je novih žitelja, osobito tijekom devedesetih, doselilo. U najvećem broju slučajeva iselili su mladi i oni srednje dobi, kako pripadnici starosjedilačke, tako i doseljeničke populacije, ostavljajući u selu vremešne roditelje. Sve te migracije dovele su do velikih izmjena starosne, socijalne i nacionalne strukture. Sklopljen je i zamjetan broj nacionalno mješovitih brakova. Zbog svega navedenog vrlo je upitno jesu li Šokci i dalje većinski žitelji Sonte. Jedna od posljednjih iseljenih je obitelj Đanić. Nakon višegodišnjih odlazaka na sezonske poslove u Njemačku, Goran je ljetos, skupa s djecom Aleksejem i Anjom, te suprugom Tamarom, u Njemačku otputovao s kartom u jednom smjeru.
»Dugo smo se lomili, sve u nadi da ćemo pronaći neku opciju za ostanak, no, iz godine u godinu stagniramo, sve se svodi na puko preživljavanje. Posla ni na vidiku, osobito za nas apolitične. Nigdje više ne možeš biti ni najobičniji čuvar ili čistačica ukoliko nisi član neke od vladajućih stranaka. Normalno smo živjeli jedino zahvaljujući mojim odlascima na sezonske poslove. Odvojenost od obitelji teško mi je padala, pa smo konačno prelomili, u želji da sebi, a osobito djeci, osiguramo izvjesniju budućnost«, rekao nam je Đanić neposredno prije odlaska.
Ostavljaju svoje i čuvaju tuđe
Jedan broj Sonćana, pretežno ženskog dijela populacije, formalno su ostali u selu, no, zbog sezonskih poslova u inozemstvu od svojih obitelji su odsutni od tri do devet mjeseci kroz godinu. Broj povremenih i privremenih auslendera u velikom postotku se povećao prije nekoliko godina, kad je i vlasnicima srbijanskih putovnica omogućen rad na ugovor u nekima od zemalja EU. Veliki broj žena i pokoji muškarac, poglavito srednjih dobnih struktura, po Italiji, Njemačkoj i Austriji čuvaju starije osobe. Te osobe su, ukoliko se sve zbroji, iz svojih obitelji odsutne šest mjeseci kroz godinu. Razdvojenost im teško pada, ali drugog izlaza nemaju. Iz samo sebi znanih razloga nerado pričaju za novine, jedino uz uvjet neobjavljivanja imena, prezimena i fotografija.
»Nažalost, prinuđena sam zarađivati ovako, jer kod nas, na bilo kojem poslu osim državnog, zarade su daleko ispod prosjeka kojim se naša Vlada hvali. Bila sam uposlena kao tekstilna radnica, zarađivala sam osjetno ispod minimalca. Godinama je sve poskupljivalo, jedino je plaća stagnirala, pa se vremenom i umanjivala. Suprug je ostao bez posla, djeca su rasla, a kad su pošla u školu, dalje se ovako nije moglo. Teška srca odlučili smo se na ovaj korak. Tri mjeseca sam na čuvanju starih u Njemačkoj, tri mjeseca kod kuće. Razdvojenost nam teško pada, znam koliko sam potrebna djeci, no, zaradom u Njemačkoj riješili smo dosta vitalnih problema. Još samo da prođe aktualna epidemiološka situacija, pa da se vratimo na već uhodane staze«, kaže nam suznih očiju S. K. (podaci poznati autoru teksta).
Jedan od rijetkih muškaraca njegovatelja, Antun Čonka, ustalio se na poslu njegovatelja starijih osoba u Njemačkoj. Prije dolaska sadašnje opcije na vlast bio je aktivan u politici. Stranku nije htio mijenjati, pa je ostao i bez dotadašnjih profesionalnih dužnosti.
»Preko noći sam ostao bez određenih prinadležnosti. Nije mi bilo lako, trebalo je hitno nešto uraditi zbog obitelji, najviše zbog djece i njihove perspektive. Bio sam spreman na sve zarad njihove budućnosti. Prilika mi se ukazala nenadano. Kao pripadnik romske nacionalne manjine uspio sam ući u program obuke za njegovatelje, organiziran u okviru Općine Apatin. Posao u Njemačkoj dobio sam preko jedne agencije. Idem na tromjesečnu smjenu, njegujem jednoga djeda od devedeset i nešto, pa sam naredna tri mjeseca kod kuće. Zaradom sam zadovoljan. Supruga Marija, diplomirana farmaceutkinja, solidno zarađuje, no, sin Dario, srednjoškolac i kći Monika, odlična studentica farmacije, zahtijevaju više od toga. Upravo ono što zaradim u Njemačkoj, skupa sa ženinim prinadležnostima, omogućava nam normalan život. Tromjesečna odsustva od obitelji teško mi padaju, ali trenutačno drugog izbora nemamo«, kaže Čonka.
Posljedice ne samo iseljavanja, nego i odlazaka na sezonske poslove, u Sonti su danas evidentne u svim segmentima života. Prije svega, iz OŠ Ivan Goran Kovačić tijekom samo jedne školske godine zna se ispisati desetak djece zbog iseljavanja njihovih obitelji u inozemstvo. I prirodni priraštaj je puno manji nego ranije. Razlog iseljavanja mladih zasigurno je želja za puno kvalitetnijim uvjetima za život od ovdašnjih. Ne postoje više ni poduzeća u kojima su Sonćani nekad bili uposleni, pa radno sposobni, očekivano, odlaze za poslom tamo gdje ga mogu naći. Tako u selu ostaju u sve većem postotku pripadnici sve starije populacije. Sve praznije ulice slika su Sonte s proljeća i ljeti, kad je veliki dio žitelja na radu u inozemstvu. Hoće li više ikada biti pune bezbrižnih ljudi i cike razdragane djece, sam Bog zna.
Ivan Andrašić
