Arhiv tekstova

Omer Karabeg: Naši sugovornici su Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Petar Lađević, tajnik Savjeta Republike Srbije za nacionalne manjine. Demokratski savez Hrvata je krajem listopada prošle godine usvojio deklaraciju u kojoj se tvrdi da je hrvatska nacionalna manjina u Srbiji u neravnopravnom položaju, ne samo u odnosu na većinski srpski narod, nego i u odnosu na ostale nacionalne manjine. Na osnovu čega to tvrdite?

Petar Kuntić: Jedan od razloga što smo u neravnopravnom položaju je to što smo najmlađa nacionalna manjina. U bivšoj državi mi smo bili konstitutivni narod, pa nismo imali manjinske institucije kao što je to bio slučaj s pripadnicima, recimo, mađarske manjine. Oni su te institucije naslijedili i u novoj državi, a mi ih nismo dobili otkada smo postali manjina. Ako na to budemo čekali još 15 ili 20 godina, upitno je koliko će Hrvata ostati na ovim prostorima. Osjetna je tendencija smanjenja hrvatskog pučanstva na prostoru Vojvodine od 1945. godine, kada ih je, po službenom popisu, bilo 8,3 posto ukupnog broja stanovništva. Po posljednjem popisu spali smo na manje od 2 posto. Po popisu iz 1991. godine bilo nas je 121.000, sada u Srbiji živi 74.000 Hrvata. U Vojvodini je 1991. godine, čini mi se, bilo oko 78.000 Hrvata, a sada ih je oko 54.000. Dogodilo se sve to što se dogodilo, svi znamo što i kako. Osim toga, u tijeku su i procesi asimilacije, pa je i zbog toga došlo do tako drastičnog smanjenja broja Hrvata na prostoru Vojvodine. Jer nisu se svi odselili.

Petar Lađević: Dozvolite mi da, istine radi, ispravim neke podatke koje je gospodin Kuntić naveo. Prema rezultatima popisa iz 1991. godine u Srbiji i Crnoj Gori živjelo je 111.650 Hrvata, od čega je 105.406 živjelo u Srbiji, uključujući obje autonomne pokrajine, a 6.250 u Crnoj Gori. Sada u Srbiji živi 70.602 pripadnika hrvatske nacionalne manjine, a u Crnoj Gori 7.602. Znači, smanjenje je 35.000, a ne 50.000. Ja sigurno ne spadam u ljude koji bi na bilo koji način negirali da je bilo nasilja nad Hrvatima za vrijeme prošlog rata i da je bilo prisilnih iseljavanja, ali ne možemo tvrditi da je baš sve bilo prisilno. Kad govorimo o asimilaciji, pod tim terminom se može podrazumijevati kako politička ili nasilna asimilacija, tako i prirodna asimilacija kojoj je Zapadna Evropa izložena još od buržoaskih revolucija 1848. To je nešto što se ne može izbjeći. Točno je to što gospodin Kuntić kaže da novonastale manjine nisu u istom položaju kao takozvane stare ili tradicionalne manjine, kao što su, recimo, Mađari, Rumunji ili Rusini, koji su svoje manjinske institucije izgrađivali još od 1945. godine, dok su ih ove nove manjine počele izgrađivati tek od 2002. godine nakon donošenja Zakona o zaštiti sloboda i prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji. U tom smislu one sigurno nisu ravnopravne, ali su ravnopravne u količini prava koja mogu konzumirati.

Omer Karabeg: Gospodine Kuntiću, hrvatska nacionalna manjina već duže vremena traži da joj se osigura zastupljenost u parlamentima Vojvodine i Srbije bez obzira na izborne rezultate, to jest da se primijeni princip takozvane pozitivne diskriminacije. Koliko bi, po Vama, Hrvati trebali imati mjesta u parlamentu Vojvodine i parlamentu Srbije?

Petar Kuntić: Mi bismo željeli da i hrvatska manjina u Srbiji bude neposredno zastupljena u parlamentu, kao što je to slučaj sa srpskom u Hrvatskoj, to jest da se primijeni princip pozitivne diskriminacije. To se, uostalom, predviđa i Sporazumom o zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji.

Petar Lađević: Nemoguće je komparirati Srbiju i Hrvatsku u tom smislu. Srbija ima 28 manjina, Hrvatska je propisala 5 manjina i njihovu zastupljenost u Saboru. A što je s onim drugima koje nisu zastupljene? Po meni, nema pravednijeg i legitimnijeg rješenja od prirodnog praga.

Omer Karabeg: Ali ako se zadrži prirodni prag, onda Hrvati u Srbiji, s obzirom na svoju brojnost, nikada neće imati svog predstavnika u parlamentu.

Petar Lađević: Hrvata ima 70.000, od toga je punoljetnih sigurno oko 50.000. Ako tih 50.000 odluči glasovati za Hrvate, oni mogu dobiti i više od tri mandata, jer prosječna vrijednost mandata u Srbiji nikad nije prešla 13.500 glasova.

Petar Kuntić: Podaci govore da smo mi samo jednom imali svog predstavnika u srbijanskom parlamentu. To je bilo 1991. godine kada je Vojvodina bila jedna izborna jedinica, i kada je u Vojvodini bilo 25-30.000 Srijemaca kojih više nema. Sada je vrlo upitno je li jedna nacionalna politička stranka Hrvata može dobiti 13.000 glasova koliko je potrebno da bi osvojila mjesto u parlamentu. To podsjeća na utrku bicikla i automobila. Međutim, veliku nadu nam daje ono što je rekao premijer Koštunica da on smatra da i Hrvati moraju imati jednoga predstavnika u srbijanskom parlamentu.

Petar Lađević: Premijer nije to tako rekao, nego je rekao da bi svaka manjina trebala imati svoje predstavništvo. Ali, pazite, manjinski političar mora imati legitimitet. Je li moguće da on bude u parlamentu, a da nema legitimitet unutar svoje manjine? To je ključno demokratsko pitanje.

Petar Kuntić: Po sadašnjem izbornom zakonu šansu da uđu u srbijanski parlament imaju samo Mađari i Bošnjaci. Iako smo mi drugi po veličini u Vojvodini, mi nemamo tu šansu.

Petar Lađević: Da, gospodine Kuntiću, ali vi ne spominjete ključno pitanje – hoće li Hrvati glasovati za Hrvate ili će, možda, glasovati za nekog drugog. U tome je cijeli problem.

Petar Kuntić: Ali na koji način da se čuje glas Hrvata u srbijanskom parlamentu?

Petar Lađević: Tako što će se njihovi predstavnici izboriti za legitimnost unutar svoje manjine. A hrvatska manjina je dovoljno velika da može izabrati svog predstavnika u parlament, uostalom kao i slovačka i još neke. Dakle, ne samo Mađari i Bošnjaci.

 Omer Karabeg: Gospodine Kuntiću, Vi ste u nekoliko mahova spominjali da su pripadnici hrvatske manjine diskriminirani u zapošljavanju. U čemu se ogleda ta diskriminacija?

Petar Kuntić: Hrvata gotovo i da nema u državnim i javnim službama, kao što su policija, pravosuđe, državna uprava, škole, pošta, carina. To je naslijeđeno iz vremena Slobodana Miloševića kada je veliki broj Hrvata, koji je radio u tim institucijama, ostao bez posla. Pošto smo čitavo vrijeme bili u oporbi Miloševiću, bilo smo čak i u DOS-u, nadali smo se da će se dolaskom DOS-a na vlast to ispraviti. Međutim, to se slabo ispravlja. Nama je to izuzetno važno, ne zato da bi se zaposlilo nekih pedesetak Hrvata, već da bi Hrvati stekli potpunu vjeru u te institucije kada vide da tu ima i njihovih.

Petar Lađević: Slažem se gotovo u svemu što je gospodin Kuntić rekao. Postoje pojedine javne službe gdje su Hrvati zastupljeni otprilike proporcionalno onome koliki im je udio u stanovništvu, ali isto tako postoje službe, kao što je MUP, gdje je njihova zaposlenost 0,31 posto, iako čine 0,94 posto stanovništva Republike Srbije.

Omer Karabeg: Je li bilo napada na Hrvate u Srbiji? Je li bilo širenja poruka mržnje?

Petar Kuntić: Bilo je nekoliko slučajeva skrnavljenja katoličkih grobalja u Subotici, u Somboru i u Srijemu. Bilo je napada na rimokatoličke crkve. Dva puta je rušen spomenik Matiji Gupcu u Tavankutu, a počinitelji nikad nisu otkriveni. Na željezničkoj postaji u Vrbasu mjesecima je stajao grafit: »Smrt Hrvatima!« U Subotici još uvijek stoji natpis: »Hrvati, marš iz Srbije!« To je dio kolorita koji je naslijeđen iz prošlosti. Međutim sada, u posljednjih nekoliko mjeseci, toga više toliko nema.

Petar Lađević: Gospodin Kuntić je u pravu. To pokazuje i statistika. Pretprošle, 2004. godine, registriran je 21 fizički obračun sa većim ili manjim posljedicama, dok ih je u 2005. godini bilo pet bez ikakvih posljedica. U 2004 godini bilo je oštećeno šest katoličkih vjerskih objekata, dok su u prošloj godini zabilježena dva takva slučaja, u pitanju su bili grafiti. To pokazuje da je Srbija u stanju da odlučno stane na kraj svim oblicima nasilja koji imaju etničku motivaciju, ma od koga dolazili.

Omer Karabeg: Šta mislite, ko je u boljem položaju – srpska manjina u Hrvatskoj ili hrvatska u Srbiji?

Petar Kuntić: Mi ne znamo dovoljno o njihovim problemima, kao ni oni o našim, tako da je vrlo teško usporediti tko je u boljem, a tko je u gorem položaju.

Petar Lađević: Moguće je takvo pitanje načelno postaviti, ali ako se radi o temeljnim ljudskim pravima, onda je takvo pitanje pomalo provokativno. Podsjetio bih vas da su prošle godine u Hrvatskoj ubijena četiri pripadnika srpske nacionalnosti, među njima i jedna žena koja je zaklana žicom. Srbima se podmeću eksplozivne naprave na kućne pragove, miniraju se predstavništva srpskih političkih grupacija u Istočnoj Slavoniji, upada se u crkvene objekte. Tu su i stalna hapšenja povratnika koji se na kraju puste, jer se to radi samo zbog toga da bi se spriječio povratak. Tih problema hrvatska zajednica u Srbiji nema. Elementarna ljudska prava Srba u Hrvatskoj su još uvijek ugrožena, nekim Srbima je ugroženo pravo na život. I tu je velika razlika između Srbije i Hrvatske.

Petar Kuntić: Nismo u istim uvjetima, jer se u Hrvatskoj desilo to što se desilo, a kod nas toga nije bilo. Tamo su, ipak, bili oružani sukobi, mi ovdje nismo nikome ni prozor razbili.

Omer Karabeg: Koji je u ovom trenutku najurgentniji problem hrvatske nacionalne manjine koji bi Vlada Srbije trebala što prije riješiti?

Petar Kuntić: Naš glavni problem je integracija u politički i gospodarski život Srbije. Mi se moramo integrirati kao Hrvati, a ne, kao za vrijeme Miloševića, pod nekim izmišljenim imenima – Bunjevci, Šokci, Jugoslaveni i tako dalje. Ako se to ne uradi, otići ćemo u getoizaciju.

Omer Karabeg: Gospodine Lađeviću, je li mogućno to rešiti u doglednom vremenu?

Petar Lađević: To je mogućno riješiti. Nemojte da govorimo o rokovima. Integracija manjina uz puno očuvanje njihovog nacionalnog identiteta je cilj naše manjinske politike. Dakle, ne integracija kao pretapanje manjina u većinu, već integracija kao očuvanje multikulturne Srbije.     

     

Preneseno iz emisije 

emitirane 29. siječnja 2006.