Arhiv tekstova
Dosljednost u ljubavi
Nakon četiri nedjelje došašća, pripremili smo se za omiljeni blagdan u kršćanskom svijetu – Božić. Božić za svakoga ima neko značenje kojemu se raduje. Za mnoge on predstavlja dan obiteljskoga okupljanja, za neke dan primanja i davanja darova, mnogi se raduju prazničnoj trpezi, a mnogi uživaju u ukrasima kojima su okitili svoj dom. Ponekad se čini, kako se čovjek vremenski udaljava od događaja Isusovog rođenja, da tako pomalo i zaboravlja koja je bit ovoga blagdana. Ipak, možemo pretpostaviti da svi oni ljudi koji su cijelo došašće punili crkve na misama zornicama, koji su pohodili božićne ispovijedi i mise polnoćke, ipak nisu zaboravili tko je u središtu slavlja za koje smo se pripremali.
Riječ je tijelom postala
Pripovijest o Isusovom rođenju, koja nam je svima dobro poznata, lako možemo pretvoriti u neku bajkovitu priču, pridodamo li joj sve te čudesno lijepe ilustracije koje su prema njoj nastale. Zato nam ovogodišnja liturgija donosi ulomak iz Ivanova evanđelja, koji ne pripovijeda o događajima, već donosi teologiju Isusovog rođenja (usp. Iv 1,1-18). Ivan govori o Riječi koja je od vječnosti bila kod Boga, po kojoj je sve postalo, a koja je uzela ljudsko tijelo i nastanila se među ljudima. Riječ je došla kao Svjetlo da prosvijetli svakog čovjeka i da svima koji prime to svjetlo omogući da postanu djeca Božja. U tih nekoliko rečenica objašnjen je smisao Isusova dolaska na ovaj svijet i razlog zbog kojega kršćani slave Božić, odnosno dan kada se Riječ utjelovila. Već u prvim vremenima prepoznali su vrijednost proslave Isusova rođenja, jer je to trenutak kada je Bog prekoračio granicu između neba i zemlje, između vječnosti i prolaznosti i odlučio pohoditi čovjeka na najkonkretniji način, utjelovivši se, uzevši ljudsko obličje.
Stoga Božić u malom djetetu slavi neizmjernu ljubav Boga prema čovjeku. Bog se iz te ljubavi ponizio, spustivši se na razinu svoga stvorenja, kako bi to stvorenje uvjerio koliko ga ljubi i koliko ga želi spasiti. I kako se nitko ne bi osjetio izuzet od Božje ljubavi, kako nitko ne bi pomislio da spasenje koje donosi Bog koji se utjelovio nije njemu namijenjeno, Bog dolazi među najsiromašnije. On koji je vladar neba i zemlje, koji je kralj svega stvorenja, rađa se u štali i prvi koje oko sebe okuplja su skromni pastiri. Ako iz ovoga kuta pogledamo na Božić, postaje nam jasno što to ovih dana slavimo. Slavimo neizmjernu Božju ljubav koja, bez izuzetka, ljubi svakoga, i pastira i kralja, i neukog i znanstvenika, i prosjaka i bogataša. Ali, iz ovoga nam se nameće poruka za sve naše proslave Božića koje su opterećene darivanjima. Dar koji Isus želi je ljubav, sve je drugo bezvrijedno, ma koliko koštalo.
Postojanost
Isus je u svojoj ljubavi prema čovjeku ostao dosljedan. Tek rođen je spavao na gruboj slami, a umro je na drvetu križa. Za prve goste pozvao je pastire, a kasnije je pohodio carinike i grješnike, siromašne i odbačene. Iako je kralj, nije se družio s kraljevima i moćnicima i nije dopustio da ga zavara farizejska pobožnost opterećena normama i formalnostima nego je tražio ljubav i iskreno obraćenje srca. Stoga nam ovaj blagdan poručuje da Isus i od nas traži dosljednost u našoj ljubavi prema njemu. Nije dovoljno ljubiti ga prigodno, jer to nije kršćanski program života. Ljubav traži žrtve i odricanja, traži našu postojanost i kada je teško. Dijete iz jaslica nas pita hoćemo li biti postojani u ljubavi prema njemu i kada prođe božićna euforija.
Jedna je važna rečenica u Ivanovom evanđelju: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« (Iv 1,11). Skloni smo pomisliti kako se to odnosi na dane Isusova rođenja, kada nije za njega bilo mjesta ni u jednoj kući, pa se rodio u štali. Ali, ne. To što se rodio u štali bila je Božja volja. Da je htio drugačije, Bog bi se za to pobrinuo. Isus je došao među ljude da bude primljen u ljudska srca. I upravo naša dosljednost u ljubavi prema Bogu govori o tome je li našao kod nas mjesto ili smo ga poslali da traži dalje. Mnoge brige, nevolje, životne borbe i sumnje učine da ne prepoznamo Isusa koji kuca na vrata našega srca. Možda nismo ni ovoga Božića čuli da kuca, jer smo daleko od svojih bližnjih, jer smo bolesni ili u samoizolaciji, jer nas neizvjesnost plaši. Ne zaboravimo u ove dane da za Boga nema nemogućega, da je on dosljedan u svojoj ljubavi prema nama, pa se potrudimo i mi biti takvi, ljubiti ga uvijek, a ne samo za blagdane.
