Arhiv tekstova
Prilagodljiv sam potrebi svakoga posla
Životna priča Aleksandra Cvijina je u cijelom njenom tijeku neraskidivo vezana uz Suboticu, na što je, kako sam priznaje, vrlo ponosan. Školovao se isprva u OŠ Đuro Salaj, potom je završio srednješkolsku naobrazbu u Ekonomskoj školi i konačno upisao Ekonomski fakultet i stekao zvanje završene više stručne spreme. I sve to, naravno, u rodnom gradu u kome živi i radi u Gradskom muzeju.
»Subotica je bila uvijek moja jedina opcija i nikada se zbog toga nisam pokajao«, kaže Aleksandar Cvijin, među svojom generacijom mnogo poznatiji pod neobičnim nadimkom Kinez.
Nogometno djetinjstvo
Još od malih nogu je Aleksandar zavolio nogomet i poput mnogih vršnjaka počeo trenirati u NK Bačka, najstarijem klubu na prostorima nekadašnje države u kojoj je rođen sredinom šezdesetih godina prošloga vijeka.
»Moj prvi trener, poznati subotički nogometni pedagog Ladislav Varga, je na jednom od prvih treninga komentirao moje prezime Cvijin i odmah ispalio: Evo ga još jedan Kinez! I nadimak je ostao zauvijek. Naime, moj djed je imao mnogo djece i netko je komentirao kako ih ima kao Kineza. Otac i ja smo, tako, naslijedili nadimak«, nasmijao se Aleksandar, pojašnjavajući razloge dodatnog imena koje njegovu obitelj prati cijeloga života.
»Nogomet sam zbilja volio, marljivo trenirao i sa solidnim uspjehom igrao tijekom cijele svoje rane mladosti, sve do odlaska na odsluženje vojnoga roka. Po povratku nije odmah bilo mjesta u prvoj momčadi Bačke, nuđene su mi opcije odlaska u druge sredine na ‘kaljenje’, ali budući da sam već bio upisao Ekonomski fakultet, jednostavno sam odustao. Ali sam iz ljubavi prema ovom lijepom sportu rekreativno nastavio igrati, pa i danas znam zaigrati skupa s prijateljima«, kaže sugovornik.
Radni vijek
Po stjecanju diplome više ekonomske struke Aleksandar Cvijin je potražio prvi posao i dobio ga u poznatoj subotičkoj tvornici Zorka.
»Bilo je to sada već pomalo davne 1987. godine, u vremenima kada nije toliko bilo teško dobiti zaposlenje. Posao čak nije toliko bio niti vezan za ekonomiju, jer sam počeo raditi u tvorničkom računskom centru na samim počecima elektroničkog vođenja knjigovodstva i administrativnih poslova. Do tada je mnoštvo knjigovođa ‘ručnim putem’ vodilo knjige, a sada je nas desetak djelatnika sve to radilo mnogo brže i efikasnije. I tako sam sljedećih petnaest godina, gotovo do samoga kraja egzistiranja HI Zorke, proveo na raznim poslovima računskog centra i sam se, postupno, prilagođavajući i usavršavajući skupa s razvojem računalne tehnologije. A počeli smo raditi s golemim računalima i diskovima, da bismo na koncu stigli do suvremenih PC-ja.«
No, izlaskom iz društvenog poduzeća Zorka ušao je u svijet privatnog poduzetništva i s prijateljem osnovao tvrtku.
»Moj drugar geometar i ja smo odlučili otvoriti ured za pružanje geodetskih usluga, bilo je vrijeme legalizacije i posla je doista bilo u izobilju. Opet je sve polazilo od računara, ali bilo je i terenskog posla, mjerenja, snimanja i ostalih aktivnosti koje je ovaj posao iziskivao. Trajalo je to nekih pet godina, ali onda su se postupno počele otvarati i druge slične tvrtke, povećala se konkurencija i smanjio opseg poslova. Pa sam krenuo dalje...«
Po prirodi snalažljiv, a po potrebi posla prilagodljiv, naš sugovornik je svoj radni vijek nastavio u nekim posve drugačijim smjerovima. Trebalo je raditi i zarađivati za obitelj, pa je prihvatio mjesto trgovca u prodavaonici keramičkih pločica, potom je slijedila poslovna epizoda komercijalista trgovine namještaja u Bajmaku, da bi naposljetku i godinu dana radio na mjestu knjigovođe, kao zamjena porodilje, u Politehničkoj školi u Subotici.
»Raditi se mora, a ja sam po prirodi vrlo prilagodljiv. I ništa mi nije teško«, sleže ramenima Aleksandar i stiže do posljednjeg poglavlja svoje dosadašnje poslovne priče.
Muzej
Radno mjesto u Gradskom muzeju u Subotici je dobio prije četiri godine, kako sam kaže spletom okolnosti i činjenice kako se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu.
»Jedna kolegica je otišla, otvorilo se slobodno radno mjesto na koje sam se prijavio i evo me već četiri godine u muzeju. Imamo malo muških zaposlenika, pa moja radna pozicija objedinjuje nekoliko različitih aktivnosti. U biti, moje radno vrijeme je vezano za djelatno vrijeme muzeja od 10 do 18 sati, pa i subotom, te pokriva sve moguće dijelove u organiziranju muzejskih djelatnosti. Primjerice, dežuram na prijavnom desku, organizira se neka tematska večer i treba urediti prostor, postavlja se izložbena postavka, komunicira s posjetiteljima, vode se turisti u Gradsku kuću i još mnogo različitih aktivnosti.«
Dobro poznavanje mađarskog i engleskog jezika velika je Aleksandrova prednost, osobito u čestoj komunikaciji sa stranim posjetiteljima.
»Prije pandemije covida-19 imali smo mnogo stranaca, pa se događalo da ponekad tijekom radnoga vremena više govorim strani jezik nego naš. Puno je stranaca navraćalo, razgledalo postavke, tražilo informacije o gradu, a ja sam se trudio svakome pomoći i pružiti tražene informacije. Konačno, Gradski muzej ima odličnu suradnju s osnovnim školama, pa su prije korone i brojne dječje grupe svakodnevno dolazile u obilazak. Nažalost, sada je sve iz preventivnih razloga suspendirano i nadam se kako će, kada sve prođe, ponovno biti živo u ovoj važnoj subotičkoj kulturnoj instituciji.«
D. P.
