Arhiv tekstova
Cijeli svijet je pozornica
Moram priznati, još nisam ni išao u osnovnu školu, već sam imao bliski dodir s kazališnom umjetnošću. Naime, moja pokojna mama radila je nekoliko koreografija mađarskih narodnih igara za tzv. pučke komedije s pjevanjem i muzikom. Dok su trajale probe, mene je smjestila u jedan ugao probne sale, jer nije bilo nikoga da me čuva. Tada me je taj kazališni svijet prvi put začarao. Kasnije sam s roditeljima redovito odlazio u teatar, a kad sam postao gimnazijalac, mogli smo kupiti karte u pretplati, po povlaštenim cenama za sve predstave kazališne sezone, i tada sam već samostalno odlazio na predstave. Za vrijeme studija bio sam član Kluba ljubitelja Ateljea 212, koji je u to doba važio za najbolju, najnapredniju kazališnu trupu u Beogradu, zahvaljuljući prije svega Miri Trajlović. Kasnije sam jedanput dobio ugovor da projiciram scenografiju u našem subotičkom kazalištu za jednu suvremenu društvenu satiru. Već smo bili u procesu probe kulisa, kada je redatelj iznenada preminuo. Naravno, od predstave se odustalo i nisam se »proslavio« kao scenograf. Ovo sam ispričao, jer do današnjeg dana kazališna umjetnost bilo koje vrste je sastavni dio mog života. Današnjem suvremenom kazalištu prethodnice su bile razni rituali koji su nastali zajedno s postankom ljudske zajednice. Dok je čovjek živio od sakupljanja plodova i lova, prvi rituali su bili vezani s uspješnim lovom. Naime, prije kolektivnog lova održan je ritual kojim se želio pridobiti »duh životinja«; poslije uspješnog lova, održan je ritual kojim se traži oprost od ubijenih mamuta ili druge životinje. Kasnije, kada su ljudi prešli na sjedelački-zemljodjelni život, u tim kulturama održavane su svetkovine kojima je npr. tražena kiša u slučaju suše. Ovakvi rituali su se održali do današnjih dana: to su dodole. Drugi drevni ritual koji se održao do današnjih dana je svetkovina dolaska proljeća i odlaska zime. To su: poklade, fašnik, karnevali, buše (u Mohaču) itd. Taj, u biti poganski, praznik bio je jači od Crkve, pa je uvršten i u službene crkvene svečanosti.
Starogrčka drama
Pvobitno značenje starogrčke riječi drama bilo je djelanje, radnja. Osnova drame bili su epovi ili mitovi. Ako govorimo o drami, to su uglavnom govorna djela. Poznajemo dvije vrste: tragediju i komediju. Bitni glumci u grčkoj drami bili su zbor i vođa zbora, koji su vodili neku vrstu dijaloga; kasnije su se pojavili bogovi i smrtnici. U Ateni je izgrađena i prva građevina za potrebe izvođenja dramskih komada. Ona se nalazila na jednoj padini koja je iskorištena za smještaj gledatelja, koji su sjedili na polukružnim klupama. U centru sjedišta nalazila se kružna ochestra, pa predbina, proscenion, a iza nje skene, koju je graničio jedan zid, zapravo fasada jedne palače, jer skoro sve drame se događaju na trgu ispred palača. Jedno od najbolje sačuvanih grčkih kazališta nalazi se u Epidauru, koji ima fantastičnu akustiku: ako na sceni pocijepate jedan papirić, to se jasno čuje i u posljednjim gornjim redovima. Kao studenti uvjerili smo se u taj fenomen. Očito su ti graditelji nešto znali, što je nama do današnjih dana neznano. Kazališta starog Rima su bila identična grčkim, zvali su se amfiteatri, u kojima su izvođene i gladijatorske borbe. U predstavama su izostavili zbor, ali nastao je jedan posebni sloj gledatelja koji su bili plaćeni da aplaudiraju. Od jačine pljeska i vike ovisila je i plaća glumaca, koji nisu pripadali cijenjenim građanima Rima. Naravno, i u ostalim kulturama staroga vijeka izvođeni su razni rituali, predstave s govorom i pjevanjem, naročito u drevnom Egiptu i Mezopotamiji.
Commedia dell’arte
Propast helenističke kulture i proglašenje kršćanstva za službenu religiju Rimskog carstva pridonijela je tome da klasična drama nestane sa scene; stvorio se novi dramski stil koji se bavio životom i stradanjem svetaca i samog Isusa Krista. Povjesničari kulture u ovu kategoriju upisuju i Danteovu Božansku komediju. U doba renesanse djelomično na bazi antičkih drama u Italiji je nastala commedia dell’arte, jedan novi pravac scenske umjetnosti. Njen naziv možemo prevesti kao pučka komedija. Specifičnost ove komedije bila je ta da su je izvodili putujući glumci na pijačnim trgovima. Imao je stalne uloge: Arlekina, Kolumbinu, Pantalonea itd. Naravno, i dežurnog Zla. Specifičnost ovih igrokaza bila je kombinacija nekakvog tradicionalnog teksta i uloge kombinirano s improviziranjem.
Gledajući TV prijenos zasjedanja naše Skupštine stekao sam dojam da su u zgradi najvišeg zakonodavnog tijela kombinacija antičkog kazališta i commedia dell’arte doživjeli svojevrsnu renesansu, naročito dok je u njoj bilo i zastupnika oporbe. Primjera radi, u igri su zborovođe (zovu se glasnogovornici pojedinih partija) i naravno tu je i zbor istomišljenika, čiji je zadatak da plješću, lupaju nogama i glasnim »pfuj« povicima izraze svoje negodovanje s raspravom člana oporbe. Prisutni su bili, a sada se samo spominju i dežurni glumci otjelotvoritelji zla. No, da ne duljim dalje (nedostaje mi novinskog prostora) – očito je istina, parafrazirajući Shakespearea: cijeli svijet je pozornica i mi smo samo glumci na njenim daskama.
