Arhiv tekstova
Sestre Jana i Lenka Mihaljev iz Sonte
U plejadi mladih nada ŽRK Ravangrad iz Sombora svojom skromnošću, radnim navikama i ponad svega kućnim odgojem u duhu već pomalo zaboravljenih vremena, pozornost plijene sestre Jana (2007.) i Lenka (2009.) Mihaljev iz Sonte. Potječu iz sportske obitelji. Rukometne gene baštinili su od majke Sanje, bivše rukometašice koja se mlada povukla u sportsku mirovinu, a otac Oliver, nogometaš, ostavio je zamjetan trag u sonćanskom Dinamu. Zbog specifičnosti svojega posla vozača kamiona, autobusa, danas vlasnika prijevozničke tvrtke, sportu nije dao onoliko koliko su njegove kvalitete nagovještavale.
Sport u krvi i genima
Starija sestra, Jana, učenica 7. razreda OŠ Ivan Goran Kovačić, u rukometu je godinu dana kraće od mlađe, Lenke.
»Rukomet sam počela trenirati prošle zime, posve neplanski. Lenka je već trenirala, a ja sam s ocem redovito posjećivala treninge i sve s velikom pozornošću promatrala. Dopalo mi se ozračje, dopao mi se način rada, pa sam rekla ocu da bih se i ja voljela okušati. Trener Stevan Mihaljev me je obodrio, pozvao me da se priključim treninzima bez ikakvih obveza, a ukoliko se pokaže da je to moj sport, u klubu ću svakako biti dobrodošla. Tako sam počela, a po trenerovoj preporuci skupa sa sestrom, uz punu podršku roditelja i njihov potpis, pristupila sam ŽRK-u Ravangrad iz Sombora. Imponira mi što je riječ o prvoligašu, to mi je najljepše priznanje za dosadašnji rad. Treninzi su mi istinska relaksacija od učenja, a nastupi za klub u mlađim kategorijama velika motivacija za budućnost. Osobito sam ponosna na podatak da smo i Lenka i ja 18. studenog na prvenstvenoj utakmici protiv RK-a Jadran iz Feketića debitirale za seniorsku ekipu Somborki. Bez obzira na sve rečeno, voljela bih da se ŽRK Sonta ponovno natjecateljski aktivira. Dragi su mi nastupi za Ravangrad, volim natjecanja, ali bi mi bilo još draže zaigrati u našoj dvorani u Sonti, pred sonćanskom publikom, pred ljudima koji me znaju od malih nogu«, kaže Jana. Mlađa, Lenka, učenica je 5. razreda.
»S rukometom sam počela u 3. razredu u školskoj sekciji, a u Ravangradu sam skoro godinu dana. Treniram redovito, igram za mlađe kategorije, a u studenom smo i Jana i ja debitirale za seniorsku ekipu na prvoligaškoj utakmici protiv Jadrana. Čak mislim da sam po godinama i mjesecima i najmlađa debitantica u analima kluba, što me ispunjava ponosom. Na premijernoj utakmici imala sam jako malu minutažu, ali ne ljutim se, bar sam osjetila ozračje na pravoj, natjecateljskoj prvoligaškoj utakmici. Prezadovoljna sam i mislim da moje vrijeme tek dolazi«, kaže Lenka.
Sport i škola se nadopunjuju
Pored toga što je uzorna sportašica, Jana je i odlična učenica.
»Učim dosta, a sudionica sam i školskih natjecanja. Sve postižem dobrom organizacijom vremena. Na natjecanja odlazim dobro pripremljena, a redovita sam i na klupskim treninzima. Do sada nisam propustila niti jedan. Sport mi nije opterećenje, naprotiv, relaksira me od učenja, a relaksacija od sporta mi je učenje. Rukomet sam shvatila vrlo ozbiljno, uporna sam na treninzima, a kad mi se ukazala prilika sjediti na klupi na prvoligaškoj utakmici, gledala sam i upijala svaki potez iskusnijih suigračica, nije me smetalo što ne igram. Kad sam prvi put ušla u igru, mojoj sreći nije bilo kraja. Jedino mi je nedostajala podrška navijača, jer zbog aktualne zdravstvene situacije igramo pred praznim gledalištima«, kaže Jana. Po odluci nadležnih, rukometno prvenstvo je prekinuto najmanje do veljače, a trenutačno su sve sportske dvorane zatvorene, pa nema ni treninga.
»Ne znamo koliko ćemo dugo igrati, niti koliko ćemo ostati u klubu. Sve ovisi o obvezama u daljem školovanju. I sestra i ja bismo voljele igrati dugo, suigračice su nam druga obitelj, ali ipak škola će nam uvijek biti prioritet«, u dahu nam priča Lenka.
Perspektive
Sestre Mihaljev već pomalo planiraju i budućnost.
»Za sada, mada imam više kombinacija, najsklonija sam medicini. Kako se u krugu obitelji o svemu dogovaramo, svaki dobar savjet i sugestija roditelja dobro su mi došli, ali kad sve to pretresemo, konačna odluka bit će moja«, kaže Jana.
»Ja još nisam donijela konačnu odluku, a za sada sam najsklonija veterini. Od malih nogu volim životinje, pa bih njima i posvetila svoju profesionalnu budućnost. No, imam još tri godine do konačne odluke, pa su i promjene moguće. I meni, kao i Jani, škola je prioritet u odnosu na sport. Dogod ne smeta školovanju, rukomet namjeravamo igrati, a najveća želja nam je da se ŽRK Sonta reaktivira i da se natječemo pred svojom publikom.«
Ivan Andrašić
