Arhiv tekstova
Ljope kao nezaobilazni modni detalj
Fotografija predstavljena u ovom izdanju našeg tjednika datira iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na slici su Pavle Darabašić, Snežana Čupić, Željko Darabašić, Jasna Kolarić i dječak kojem, nažalost, nisam uspjela saznati ime. Svi oni su rođeni Gibarčani. Njih troje (Pavle, Snežana i Željko), ostali su nakon ratnih devedesetih živjeti u Gibarcu, dok je Jasna sa svojim roditeljima i bratom preselila u Hrvatsku. Danas sa suprugom Vjekoslavom i djecom Markom i Mariom živi u Osijeku. Ova stara fotografija koju čuvam pored ostalih posebno dragih, a koje bude uspomene na neka davno prošla sretna vremena, potaknula me je da napišem priču o starim gibaračkim nošnjama, po čijem uzoru su izrađene današnje nošnje Hrvatskog kulturnog društva Šid.
Nezaobilazne ljope
Upravo su one predstavljene na ovoj slici. Od bijelog pamučnog ruha, majke i bake su izrađivale nošnje za svoje sinove i ukrašavale ih šlingama. Prsluci su izrađivani od crne svile, orubljene zlatnim koncem. Ženske nošnje su bile bogatije. Osim oplećaka (košulja) koje su se šile samo do struka i ukrašavale bogatim šlingerajima ili heklerajima, specifične su bile suknje ukrašene tkanicama s punijim vezom. Važan detalj bile su svilene marame, te kecelje i svakako dukati. Po njihovom broju oko vrata neke cure ocjenjivalo se je li iz bogate ili siromašnije obitelji. A ono što je bilo zajedničko za obje nošnje, i muške i ženske, bile su šarene ljope, potpačune zepe koje su s ljubavlju štrikale bake iz Gibarca. Ljope su bile dio tradicionalne gibaračke nošnje bez kojih je nekada u selima šidske općine gdje su živjeli Hrvati bilo nezamislivo otići na nedjeljnu misu ili neku drugu svečanost. Danas ovaj običaj poštuju još samo neke bake u selu, one koje su ostale tu živjeti. Nekada je bilo nezamislivo otići na nedjeljnu misu, a ne obući se svečano: oplećak, skute, kecelju, vezenku i nezaobilazne ljope.
Nadmetanje u odijevanju
Ljope su se izrađivale u vrijeme kada nije bilo cipela. Izrađivale su ih vrijedne ruke baka, i to po raznim mustrama i različitim bojama poslije čega su ih obućari »pendžetirali«. Danas se one rijetko nose, možda još poneka baka iz Gibarca, ali su ostale dio tradicionalne nošnje HKD-a Šid. A jedna od baka koja je pomogla pri izradi i darovanju hrvatskoj udruzi u Šidu upravo takvih ljopa je baka Zlatica Marošičević iz Gibarca. Iako danas ima 86 godina, još uvijek se dobro sjeća kako su se snaše nekada odijevale kada su odlazile na nedjeljnu misu:
»Nekada su se žene jednostavno nadmetale koja će se ljepše obući. Nije nam bilo teško šiti, heklati, štrikati. Poslije obavljenih poslova u kućanstvu i polju, okupljale smo se na ulici, družile se i izrađivale ručne radove i ljope. Cijeli svoj život sam se oblačila u gibaračko ruho i ta navika mi je ostala do današnjih dana. Svojevremeno mi je sin kupio kompletno svečano odijelo, od haljina, čarapa, cipela, kako bih otišla u Beograd prisustvovati obrani njegovog maturskog rada. Nisam otišla, jer se nisam mogla zamisliti u takvoj garderobi«, kaže baka Zlata.
Sa željom da dio tradicije prenese na najmlađe, većinu do sada izrađenih zepa darovala je kako hrvatskoj udruzi u Šidu tako i djeci u Tovarniku i u drugim mjestima u Hrvatskoj. Jer želi, kako kaže, da se sačuva ono što je nekada bilo prepoznatljivo u jednom selu, a to su, pored specifičnih običaja, i ruho koje su Gibarčani i Gibarčanke s ponosom nekada nosili, a čiju su vrijednost prepoznali i članovi HKD-a Šid prilikom odabira nošnji. Bogate nošnje koje danas ponosno nose članovi HKD-a izradile su vrijedne ruke žena iz Šida, Sota i Nijemaca po uzoru na gibaračku. A nama, mlađim gibaračkim snašama, ostale su u amanet nošnje naših muževa, koje su naslijedile naša djeca, a koje mi danas čuvamo za naše unuke s nadom da će i oni nekada prepričavati svojoj djeci o specifičnostima jednog sela.
S. D.
