Arhiv tekstova
Rajkovići iz Omoljice
Rajkovići se u Omoljici spominju kao ugledna familija koja je nekoć imala svoj vojvodski grb i barjak. U Banat su došli odnekud iz Hrvatske ili Dalmacije. Bila je to znamenita šokačka obitelj kojoj je bio povjeravan ključ glavnog omoljičkog graničarskog skladišta za hranu. Tako je o njima pisao poznati srpski etnolog Jovan Erdeljanović početkom dvadesetih godina XX. stoljeća.
Na fotografiji priloženoj uz ovaj napis u sredini se nalazi Ana Rajković, rođ. Ivanković (1887. – 1925.), kraj nje je slijeva sin Mauric Rajković (1907. – 1944.) i s desne strane kći Eva Rajković, udana Blaženić (1913. – 1983.). Majčinu je tužnu sudbinu obilježio Prvi svjetski rat u kojemu je kao vojnik Austro-Ugarske sudjelovao njezin suprug Petar Rajković, rođen u Omoljici 1877. godine. On se poput mnogih svojih ratnih drugova nije vratio s fronte, ostavivši tako svoju obitelj bez domaćina i oca. Ana je bila rodom iz Starčeva, susjednoga mjesta s kojim su omoljički Hrvati bili bračno i rodbinski povezani. Potekla je iz grane familije Ivanković čiji je nadimak ili špicname bilo Ćošić.
Slika datira iz poratnoga perioda kada je već bilo izvjesno da je Petar svoj mladi život ostavio na bojištu, a Ana prerano postala udovica. Njom je ovjekovječen teški trenutak u kom se našla majka s dvoje siročadi, a pored toga prikazani su raskoš i autentičnost narodne nošnje banatskih Hrvata. U svojoj 38. godini, shrvana od žalosti, Ana je napustila ovaj svijet i iza sebe ostavila dvoje maloljetne djece. Brigu o njima vodile su njezine sestre iz Starčeva, Magdalena i Kata Ćošić, obje nesretnih obiteljskih sudbina. Anin i Petrov sin Mauric umro je 1944. godine u Ivanovu gdje je živio sa ženom i kćeri. Njegova rođena sestra Eva udala se u Starčevu za Josu Blaženića (1911. – 1994.) s kojim je imala kći i brojne potomke koji i danas čuvaju uspomenu na nju i njezin tegobni životni put.
O Hrvatima u Omoljici dosta se može doznati iz putopisa Toše Iskruljeva objavljivanih u subotičkom listu Jugoslovenski dnevnik tridesetih godina prošloga stoljeća. Prema podacima koje je on tada prikupio, Hrvati su u ovo mjesto naseljavani počevši od kraja 18. vijeka. Tada su došle obitelji Azapović, Rajković, Janković, Jelić i Grgić. Pored njih mogu se spomenuti i Baraševići, koji potječu od albanskog katoličkog plemena Klimenti. Godine 1850. tamo je živjelo 120 Hrvata. Svi su vremenom prešli u Starčevo, jer su se ženili hrvatskim djevojkama iz tog obližnjeg sela. Oni koji su ostali u Omoljici stupali su u obiteljske veze s Njemicama i tako se postupno germanizirali.
Iskruljev je tridesetih godina zabilježio tek nekoliko hrvatskih familija u naselju. Bili su to Ivan Jelić, općinski poslužitelj koji je živio sa suprugom, Aleksa Jelić, kolar s pet ukućana, Vica Jelić, stolar s tri člana obitelji, njegov prezimenjak Joca Jelić s istim brojem članova domaćinstva, Joca Jelić stariji, po zanimanju strojar s još dvije duše u kući. Osim njih je u Omoljici živio Đuro Grgić, vlasnik 12 jutara zemlje i hranitelj četvero usta, Stipan Vlašić s četiri jutra i četiri izdržavanih glava, te udovica Rajković o kojoj je bilo riječi na početku ovog teksta. Mračne slutnje koje iznosi Iskruljev u svom feljtonu o omoljičkim Hrvatima odavno su se obistinile. Tada se vidjelo da su oni vremenom u tom mjestu ne samo brojno opali nego i financijski posrnuli. Po statistici iz 1910. godine bilo ih je u Omoljici tek 41. Njima je danas utrt svaki živi spomenik i samo iz pisanih izvora zna se da je tu bilo i Hrvata.
Dalibor Mergel
