Arhiv tekstova
Na redu je briga o selu!
Budući da mi je specijalizacija urbani razvoj i prostorno planiranje, jako sam se zainteresirao za planove novog ministarstva u Vladi, koje je dobilo čudan naziv: Ministarstvo za brigu o selu. Selo u urbanističkoj teoriji predstavlja naseljeno mjesto čiji se stanovnici pretežno bave primarnim djelatnostima: poljoprivredom, lovom i ribarenjem. Gradom se smatra naselje čiji se žitelji pretežno bave sekundarnim djelatnostima (zanatska i proizvodna), zatim tercijalnim (usluge) i ostalim. Zakonodavac i ministar nisu definirali što podrazumijevaju pod pojmon selo, no da vidimo što se planira. O tim planovima slušao sam novog-starog ministra (bio je ministar bez portfelja) u jednoj TV emisiji, a potražio sam naravno dostupne informacije i na internetu. Među ostalim, ministar koji je već tri godine zreo za penziju (rođen 1952.) izjavio je da 40% stanovništva živi na selu. Na netu sam pročitao da u Srbiji ima 570.000 seoskih domaćinstava s milijun stanovnika, od kojih 175.000 uživa u ne baš velikim poljoprivrednim penzijama. Ovi podatci su već na prvi pogled izuzetno oprečni i proturječni. Tek iduće godine vršit će se opći popis stanovništva, pa ćemo tek 2022. godine imati egzaktnije podatke. Posljednji popis je izvršen 2011. godine, to je ujedno i prvi popis otkada je Srbija samostalna država. Po tim podatcima država (bez Kosova) ima 7.120.666 stanovnika, a u inozemstvu (privremeno?) živi 290.045 građana. Interno raseljene osobe s Kosova uračunate su u stalno stanovništvo. Ukupan broj kućanstava je 2.497.187. Ako je izjava ministra točna, onda na selu živi 2,85 milijuna ljudi. Budući da je ministar u ranijem mandatu bio zadužen za regionalni razvoj i koordinaciju rada javnih poduzeća (čovjek je baš svestran), znači ako su on ili njegovi suradnici imali uopće pojma što znači regionalni razvoj, onda su trebali znati da je u našoj republici hijerarhija naselja vrlo različita i često nema veze s brojem stanovnika. Primjera radi, u Vojvodini ili u centralnoj Srbiji (ispod Save i Dunava). Evo očiglednog primjera: mjesto Ub je sjedište istoimene općine (u Šumadiji, 55 km od Beograda) s oko 6.000 stanovnika, cijela općina ima 29.101 stanovnika, koji žive u 37 sela. Znači, ta sela imaju prosječno 786 žitelja. U našoj općini mjesto Čantavir, koje možemo svrstati u naselje koje se pretežno bavi poljoprivredom (znači, selo je), ima 6.597 stanovnika. U morfološkom pogledu također ima bitne razlike: naša vojvođanska sela su ušorena, s ulicama i bar s jednim centralnim trgom; neki imaju bar vodovod, a postoje sela i s kanalizacijom. U Šumadiji postoje sela, naročito planinska, koja se sastoje od više zaselaka, znači po jedna ili dvije kuće na jednoj lokaciji, pa do nje isto tako, putovi su neuređeni itd., bez komunalne opreme. Pitam se o kojim seoskim naseljima »brine« naš ministar i njegov tim? Razvoj ovih tipova naselja trebao bi biti definiran u prostornim planovima.
Prostorni planovi
U našoj državi izrađena su dva prostorna plana (PPS1 i PPS 2). Prvi je obljavljen 1996. godine, plan je izrađen za period do 2011., znači za period od 15 godina. PPS 2 je obuhvatio period od 2010. do 2020., znači deset godina. Koncem ove godine važnost plana ističe, nemam saznanje da se radi novi PPS. Zasad se spominje plan razvoja do 2025. To je zapravo plan razvoja koji je izradila republička Vlada, koliko se sjećam na inicijativu vladajuće partije i njegovog rukovodioca. Službeno, planovi se nazivaju strategijama razvoja i programima razvoja. Recimo, Vlada je donijela »Strategiju održivog urbanog razvoja Republike Srbije do 2030. godine« koja je objavljena i u Službenom glasniku RS 28. lipnja 2019. Strategija ima još, ali većini ove godine »ističe rok«. Sudeći po riječim Dvostrukog Predsjednika, i ovoj Vladi za manje od godinu i pol ističe »rok trajanja«, pa sumnjam da će mnogo truda uložiti u vizioniranje novih dugoročnijih planova, što ne znači da ministar koji brine o selu ne može imati vlastite vizije.
Minstarske vizije
Novi ministar je 30. listopada ove godine dao intervju i rekao sljedeće: »Za mjesec dana predstavit ću konkretan plan rada resora koji do sada nije postojao«. Mjesec dana je prošlo i jedva čekam da ministar održi svoje obećanje. Onda ću moći još konkretnije govoriti na ovu temu koja me doista jako interesira. Nadalje je rekao: »Imamo oko 200.000 hektara neobrađenog državnog zemljišta. Želimo organizirati ustupanje na besplatno korištenje do 50 ha mladim poljoprvrednicima«. Tu počinje kvaka. Neobrađenog zemljišta, po mom mišljenju, ima na tim prostorima koji nisu pogodni za poljoprivrednu obradu. Po PPS-u 1 ima tri kategorije zemljišta: za ratarsko-stočarsku proizvodnju (npr. Vojvodina), za stočarsko-voćarsko-vinogradarsku djelatnost (takvo je npr. zemljište oko Subotice) i za planinsko-stočarsku proizvodnju (takva zemljišta se nalaze u centralnoj Srbiji). Za organiziranje poljoprivredne proizvodnje samo zemljište nije dovoljno. Treba imati znanje, zatim povoljne kredite za nabavu mehanizacije, osnovnog stada, voćki, organizirani otkup gotovih proizvoda, stan, staje, obore, naravno i pristupne putove. Da ne duljim dalje, bitno je da »brinemo o selu« i čekamo usvajanje proračuna za narednu godinu. Onda ćemo biti pametniji.
