Arhiv tekstova
Obitelj
Veliki Tolstoj je rekao da su sve obitelji sretne na isti način, a nesretne, svaka na svoj. Na ovoj je snimci sretna obitelj Miloš, Mežini, otac Stipan (1899. – 1983.), majka Pavka (r. Đanić, 1904. – 1993.), sin Ivan, (1924. – 2003.), kći Ana (1929. – 1945.), sin Stipan (1931. – 1993.) i najmlađa kći Eva (1934. – 2017.) iz Sonte.
Otac i majka, bezemljaši, su teškom mukom, nadničenjem odgojili svoju djecu i sagradili kuću nabijaču. Sin prvijenac je izrastao u stasitog, vrijednog momka, a drugorođena kći Ana u lijepu i također vrijednu i pametnu djevojku, na što su roditelji bili veoma ponosni i sretni, jer su pristigle ruke za pomoć u domaćinstvu. Odlučili su se fotografirati, jer je politička situacija u Europi tada bila vrlo nestabilna, a zdravstveno stanje cjelokupnog puka je bilo također nestabilno. Naime, mnogo se umiralo od tuberkuloze (sušice), ali i od velikog kašlja, tetanusa, zapaljenja moždanih opni, beznačajnih povreda koje su se bez odgovarajućeg liječenja pretvarale u smrtonosne bolesti. Tih godina u Sonti se rijetko moglo naći kućanstvo da nije izgubilo nekoga od svojih bliskih.
Na pozadini fotografije piše da je snimljena 1940. Osobno mi je teško vjerovati da najstariji sin ovdje ima 16 godina, a kći Ana tek 11. Djeluju starije, ali onda se ranije i sazrijevalo, mada ostaje osobna sumnja u autora o godini snimanja. Svi su odjeveni svečano. Otac Stipan je u odijelu i cipelama s remenom koje sada muškarci rijetko nose. Sin Iva nosi vezenu košulju od srvijana i pulover, cveder koji je ukrašen kićankama, gombicama, koje su muškarci nosili samo na ovaj način. Kći Ana je odjevena u svečanu djevojačku nošnju, za na misu, sa svilenom bluzom i keceljom, pregačom s naborima na donjem dijelu. Suknja joj je od šarenog samta, ispod koje se naziru čipke, ekleraji. Obuvena je u cipelice izrađene kod mjesnog šustera. Mati je obučena u štofanu maramu, bluzu od samta i štofanu suknju. Preko bluze je obukla pršnjačić s gledalcima ukrašen cvijećem i ornamentima od kože koji su u sredini inkluzirani ogledalcima. Ovaj kožuščić su vrlo rado nosile i djevojke i udane žene. Mati je pripasala bošču. Ova vrsta kecelje je izatkana od domaće vune, konkretno ovu bošču je mati Pavka sama izradila od početka do kraja. Prvo je vuna s ovce ošišana, onda ju je ona ispirala vodom, pročešljavala da bi otpalo sve neželjeno, isprela na preslici u niti, ofarbala većinom biljnim bojama i izatkala. Sin Stipa je obučen u odijelo od samta, običnu košulju, štrikane čarape od prirodno bijele vune i cipele istog modela kao što mu nosi otac. Stipa se nije htio snimati dok mu otac nije dao svoj šešir. Dječaci su žudjeli za šeširom, valjda zato što su htjeli izgledati starije. Kći Eva je također obučena svečanije u nošnju po uzoru na starije. Pregač je na volane, tada posljednji krik mode. Tako su se odijevale sve djevojčice u to vrijeme. Frizura je »pletenice«. Kosa je razdijeljena po sredini temena i potiljka, pa upletena u dvije pletenice koje su na sred tjemena povezane šarenom uzicom od vune.
Obitelj je živjela skladno, seoski, gotovo idiličnim načinom i radeći uljepšavala svoje živote, poštujući jedni druge. Onaj drugi dio Tolstojeve rečenice se počeo ostvarivati 1943. u proljeće, kada je glava obitelji, Stipan, bio prisilno odveden u zarobljeništvo u Mađarsku. Vijesti koje su pristizale o zarobljenima nisu bile nimalo ohrabrujuće. Brigu o obitelji je preuzeo stariji sin Ivan. Baš te jeseni se razboljela starija kći Ana, a već u proljeće 1944. njen brat Ivan je bio regrutiran u NOB. Teret obitelji je pao na majku Pavku. Brige i strah su morile Pavku. Kći Ana je s teškim hormonalnim poremećajem sve više sahnula. Početkom svibnja 1945. Pavka je stupila u kontakt sa suprugom u Pešti. Pisala mu je da im je kći u teškom zdravstvenom stanju i da ju možda neće više vidjeti, a da je sin Ivan sa Srijemske fronte prebačen na Dunav u blizini njihovog salaša, tj. u žižu Batinske bitke. Bio je ranjen i trenutno se oporavlja u osječkoj bolnici. Za živo čudo, Stipan je dobio otpust iz mađarske vojske i došao je doma nekoliko dana pred kćerinu smrt. Sin Ivan nije mogao doći i nije prisustvovao sestrinom sprovodu, ali se vratio iz rata i vojske koncem 1947.
Obitelj je nastavila živjeti s traumama iz rata i u tuzi za šesnaestogodišnjom kćerkom i sestrom Anom.
Odavno je netko rekao da život piše romane, ali život je i sam roman, odnosno, živući roman.
Ruža Silađev
