Arhiv tekstova
Slatki obrt
Kada radite ono što volite i pri tome uživate u tome, onda je to najljepši posao na svijetu. U svome poslu uživa i Anita Gatarić, koja izrađuje posebne keksiće. Kako keksi mogu biti posebni? Kada se na dobro poznati ukus vanile doda puno ljubavi i boje, onda običan keks postaje umjetnost.
Upravo takve keksiće, raznih oblika, dimenzija, boja, jednostavne i komplicirane, izrađuje Anita. I sve to s puno strpljenja i pažnje, jer svima je poznato kako prhko tijesto za kekse lako može promijeniti oblik ili se već pečen lako može slomiti.
Strpljenjem do uspjeha
Anita se prijašnjih godina bavila takozvanim slatkim stolom skupa sa suprugom Bojanom, koji je radio koktele za razne prigode. Jasno je da su se na njemu nalazile razne slatke delicije koje su se mogle umakati u otopljenu čokoladu, razni ukrašeni muffini, kremice i slastice. Ujedno se počela baviti i dekupaž tehnikom, te bi svoje drvene stalke za kolače i poslužavnike koristila za isto. I njihova svadba bila je u tom duhu, te su pored cvijeća na stolovima bile teglice s ukrašenim keksićima koje je za njih izradila Nataša Belić iz Pančeva.
»To je bio okidač da se i sama počnem baviti izradom unikatnih i personaliziranih keksića. Otišla sam kod Nataše na radionice koje ona drži po cijeloj Srbiji i završila početni i napredni nivo, te krenula u izradu mojih keksića. U osnovi to su vanila keksići, ali im se po želji mogu dodavati razni začini. Isprobala sam sve okuse i ujedno vježbala dekoraciju – crtanje po njima. Ono što sam radila sam i objavljivala na Facebooku. Prva porudžbina su bili keksići za rođenje bebe – djevojčice koje sam radila s puno strpljenja i ljubavi. Istina, tada sam bila početnica i puno više vremena mi je trebalo nego danas, ali sam i tada radila s uživanjem«, kaže Anita i pojašnjava kako na početku nije imala posebnih modlica, niti »alata« za ovaj posao, te je to tek postupno kupovala, kao i potrebnu aparaturu.
Dugotrajan postupak izrade
»Na početku sam kekse sve sušila na zraku, kao i glazuru, te je to odnosilo dodatno vrijeme. Tada mi je suprug kupio dehidrator za hranu i to me je ‘spasilo’ i ubrzalo postupak. Tako je 2018. godine sve krenulo ozbiljnije, a i sama sam bila već uhodana, znala sam točno sve kako treba izgledati i koji su postupci. Tada sam otvorila svoju stranicu na Facebooku ‘Dandelion Domestic Art’ i sve je krenulo puno ozbiljnije. Ljudi su već znali da radim dekupaž, pa kad bi netko poručio poslužavnik ili neku kutiju, dodala bih poneki keksić na dar. Sada je situacije obrnuta te su keksići na prvome mjestu, ali se trudim da ne zanemarim i dekupaž«, kaže Anita.
Postupak izrade ovakvih keksića je dugotrajan i zahtijeva puno strpljenja i dobru organizaciju posla, te iako na prvu ruku izgleda sve vrlo jednostavno, zapravo uopće nije. Ono što je Anita izdvojila da je potrebno za rad jest dobar mikser i njoj najvažniji dehidrator, a onda i svi ostali potrebni sastojci i male precizne »alatke«. Tako, iskusnoj majstorici da bi napravila deset keksića srednje zahtjevnih treba oko 5-6 sati rada.
»Nekad jedan keks prolazi jednom kroz ruku, a nekada i po deset puta jer ovisi od sušenja boje, od slojeva i ukrašavanja. Svaki sloj koji se nanosi iziskuje dodatno vrijeme za sušenje. Kad završim cijeli postupak, čeka me i pakiranje, za koje se također trudim da bude unikatno i lijepo«, objašnjava Anita.
Kada je u pitanju pakiranje, ono zahtijeva dodatno vrijeme, osobito ako se izrađuju, primjerice, keksići za svadbu po 300 komada (svi identični) onda se zahtijeva i pojedinačno pakiranje. Rekli bi: popriličan posao.
Keksići kao unikatni darovi
Anita je do sada keksiće po želji mušterija izrađivala gotovo za sve životne događaje, od krštenja, prvih rođendana, za mature, svadbe, dan zaljubljenih, blagdane..., a keksići su slani po cijeloj Srbiji, po Hrvatskoj, a nedavno je imala i porudžbinu s Kosova. Kako je i sama rekla, brojku od 5.000 je davno premašila. Cijena ovih keksića ovisi od dimenzija i zahtjeva, ali kreću se manjih dimenzija od 80 dinara, a veći od 100 do 120 dinara pa nadalje.
Pitali smo je i može li se živjeti od keksića? Rekla je da je ove godine to bilo nemoguće, ali da je znalo biti prethodnih godina kada je njen rad bio lijep doprinos u obiteljski proračun.
Iako su mnogi ovu godinu doživjeli kao neprofitnu i neuspješnu, Anita na nju gleda na drugi način:
»Da, istina, ove godine je sve bilo drugačije, ali sam zahvalna i na njoj. Nedostatak posla iskoristila sam za unaprjeđivanje u marketingu, fotografiranju i učenju kako prodati vlastiti proizvod. Zahvaljujući tome za prosinac su popunjeni svi termini, te ću ga provesti u izradi keksića, pakiranju i slanju.«
Anita nam je rekla i svoje recept za kekse, te je tako za tijesto potrebno: oštro i meko brašno, vanilin ekstrakt, jedno jaje, maslac i šećer u prahu, a u glazuru ide šećer u prahu, malo limunovog soka i gustina. »Svi ti recepti su prisutni na internetu, ali je sve stvar iskustva i prakse. Nitko nigdje nije rekao zašto je važno da brašno bude prosijano, da se šećer u prahu mora prosijati šest puta, da je glazuru potrebno mutiti 15 minuta... To su one sitnice koje kekse čine ljepšim, boljim«, kaže Anita.
Po riječima sugovornice, kada se napravi smjesa, odmah se rade keksi po oblicima na pek papiru, te onda idu u hladnjak minimum sat vremena. Peku se 10 minuta na 200 stupnjeva, ali to može ovisiti od pećnice. Slijedi proces hlađenja od nekoliko sati ili najbolje do sutradan, te postupak ukrašavanja. Svaki naneseni sloj i boja se moraju također ponovno sušiti.
Dakle, prilično dugotrajan i »pipav« posao, ali ono najbolje je da ovi keksići nisu samo za divljenje nego su svi jestivi, pa tako i nepcu učine ugođaj.
Ž. V.
