Arhiv tekstova
Glas viče u pustinji
Svake godine liturgija došašća ostavlja prostor Ivanu Krstitelju i njegovom pozivu na obraćenje. I koliko god da su nam Ivanove riječi poznate, one trebaju, posebno u ovo vrijeme priprave, snažnije odzvanjati u našim ušima i potaknuti nas na nužne promjene i aktivnu vjeru. Vrijeme u kojem se nalazimo ne trpi pasivne slušatelje i promatrače nego zahtijeva sudjelovanje.
Ivanov poziv na obraćenje
Evanđelist Marko pojavu i djelovanje Ivana Krstitelja povezuje s proroštvima proroka Izaije. Dakle, kao što su proroci najavili Mesiju, tako je i Ivan najavljen kao njegov preteča: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!« (Mk 1,2-3). Pustinja koju prorok spominje u Ivanovo vrijeme je metafora za stanje u kojem se narod nalazi, jer je svojim životom daleko od Boga. Zato on tako glasno poziva na obraćenje. Taj poziv postaje radosna vijest, jer on obećava Božje oproštenje svima koji taj poziv prihvate, umjesto suda koji zaslužuju svojim grijesima. Pustinja je takvo mjesto u kojem čovjek ima samo dvije mogućnosti: ili će propasti prepušten samome sebi ili će se spasiti tako što će prihvatiti Božji poziv.
Ivanove riječi snažno djeluju na narod. Oni se oko njega okupljaju, dolaze ga čuti, prihvaćaju ono što im on poručuje. Nije zabilježeno da se netko od naroda pobunio protiv njega, da je javno odbacio ono što je on govorio. To je bilo zato što je Ivan govorio ono što je i živio, ono što mu je Bog objavio da treba prenijeti ljudima. Njegove riječi proizlaze iz njegova susreta s Bogom, a ne iz toga što se smatra boljim od drugih, pa im to želi pokazati. Prije nego je javno nastupio Ivan je odbacio sve što je imao, odbacio je normalan način života i povukao se u pustinju. Tamo je u molitvi i postu osluškivao što mu Gospodin poručuje, što Gospodin od njega želi, kakvo je njegovo poslanje. U tišini pustinje odjeknuo je Božji glas i Ivan je spoznao koji mu je zadatak Bog povjerio. On koji se odrekao svega, da bi Boga susreo, koji je odbacio sve ovozemaljsko da bi se što više približio Bogu, ima pravo takvo što tražiti od drugih. Već sama njegova pojava pokazivala je da njegove riječi nisu isprazne i da progovara iz osobnog iskustva. Tako je privukao mnoge koji su došli krštenjem pokazati da su spremni na promjenu, jer uskoro dolazi najavljeni Mesija.
I današnji svijet je u pustinji
Ivan je imao zadatak pripraviti narod za susret s Isusom, kada započne svoje javno djelovanje. Svakog došašća prisjećamo se njegove uloge u povijesti spasenja, jer nas u ovo vrijeme treba pripraviti za susret s Kristom u proslavi Božića, ali i za susret s njim u vječnosti. On je i dalje »Glas koji viče u pustinji«, jer se i današnji narod nalazi u metaforičkoj pustinji, odnosno daleko je od Boga. Ako pogledamo svijet, vidimo da je Bog odbačen. Čovjek se toliko uzvisio da je izgubio realnu sliku o sebi. Pouzdaje se samo u svoje moći i snage, a ne primjećuje da zbog toga sve više propada. Grozničavo se boji za ovaj život, jer u podsvijesti zna da nije spreman za vječnost, zbog toga postaje depresivan i zao. Smatra svoje znanje izvrsnim i potpuno je oslonjen na znanost. Situacija oko aktualne pandemije pokazuje koliko je svijet duboko zagazio u pustinju. Svi se boje smrti, ali Boga nitko ne spominje. Pouzdanje je u znanosti, a ne u Božjoj providnosti.
Nije vjera u Boga samo za slabiće, a ne za umne i mudre, već obratno. Uman i mudar čovjek zna da sve počiva na Božjoj providnosti, da on dopušta, ali i zaustavlja stvari kada to odluči. I dopustio je Babiloncima da odvedu njegov narod u ropstvo i da ih tamo drže desetljećima, a kada se njemu svidjelo oslobodio ih je na čudesni način i sve je bilo kao prije. Tako je i sve što se danas događa u Božjoj ruci.
Kao i svako došašće prije, naš je zadatak pripraviti put Gospodinu, obratiti se, mijenjati kod sebe ono što znamo da ne valja, osluškivati Gospodinov glas u tišini i molitvi, kao što je Ivan činio. Ali, naš je zadatak i da budemo Božji glasnici, da pomognemo drugima da i oni priprave put Gospodinu u svoja srca. No, nisu za to dovoljne riječi. Poput Ivana, moramo govoriti iz osobnog iskustva susreta s Gospodinom. Ljudima treba biti uvjerljivo ono što u nama vide, ono što kod nas prepoznaju. Stoga nam je poziv na obraćenje i poziv na odgovornost prema drugima i prema svjedočenju na koje je svaki kršćanin pozvan.
