Arhiv tekstova
Ulaznica u književni svijet
Časopisi su se sklupčali u svoju ljušturu, jer znalci govore u gluhoj sobi, a oni drugi jure za skandalima i pravdaju se da to narod traži, što je velika obmana
Temu o književnim časopisima nastavljamo razgovorom s pjesnikinjom i prevoditeljicom Ileanom Ursu-Nenadić, uz osvrt na književne časopise na jezicima ovdašnjih nacionalnih manjina, kao i na elektroničke časopise, slovima na struju. Ursu-Nenadić prevodila je na rumunjski jezik suvremene srpske pjesnike, kao i modernu poeziju koja se piše na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini. Osim toga, prevela je djela više suvremenih rumunjskih pjesnika, a među ostalim sačinila je dvojezičnu Antologiju suvremene rumunjske poezije u Vojvodini. Objavila je deset knjiga poezije na rumunjskom i srpskom jeziku.
Uređujete dvojezični list za književnost i kulturu Oglinda, a članica ste i redakcije višejezičnog zbornika Most. Kakve su uređivačke koncepcije tih časopisa?
Dvojezični list za književnost i kulturu Oglinda/Ogledalo u izdanju Kulturno-prosvetne zajednice Sečanj i Saveza Srba iz Rumunije – Temišvara izlazi već 24 godine, a nastao je iz potrebe da se ono što se piše s jedne i druge strane granice objavljuje na dva jezika. Ovaj list je nastao, sada je to već anegdota, u našoj kuhinji Nenadića i nitko nije sumnjao da ovakav list neće moći ispuniti očekivanja ili neće izdržati sud vremena. Treba napomenuti da je to list koji objavljuje sve tekstove na oba jezika, srpskom i rumunjskom, i, vremenom, postao je izazov za pisce. Također, ovo je jedini takav list u Europi. Ovo je otvoreno polje na kojem rodi ako se sije. Nemojte shvatiti kao osobno hvaljenje, ali svih ovih godina ja prevodim sve tekstove na rumunjski, odnosno srpski jezik. Kažem ovo samo da bih potaknula mlade da zagrizu iz sočne jabuke prevoditeljstva. Ali, uvijek se saplićemo o to »ali«, budući da se o književnosti misli da je individualni čin u svim segmentima, financijska potpora nije odgovarajuća. Možda i zbog toga što o tome odlučuju oni koji nisu ni upućeni u značaj takvih pothvata, a i ne mare mnogo za književnost. Vrijeme će reći jesam li u pravu, ali mislim da su takvi listovi neophodni. Naročito na ovim prostorima. Naročito ovdje gdje su nam puna usta multikulturalnosti. Uzgred, nemamo mi što njegovati multikulturalnost. To je činjenica. Čim na određenom prostoru žive različiti narodi i nacionalne zajednice, bez da netko to prizna, postoji i multikulturalnost. Napredak u zajedničkom življenju jest interkulturalnost. Prožimanje, upoznavanje, usvajanje vrijednog od onog drugog. Ali o ovim temama se ne razgovara dovoljno s kompetentnim ljudima te se ne dobija publicitet koji bi pokrenuo kotač na zajedničkom putu. Sjetimo se samo da su početkom prošlog stoljeća naši djedovi bili poliglote, a imali su samo četiri razreda škole. Oni nisu znali za pojam interkulturalnosti, ali su razmijenili iskustva sa susjedima i učili njihov jezik. Danas je vrlo rijetko da netko govori dva jezika manjina u Vojvodini iako imamo i katedre za jezike na fakultetima. Danas, kada je većina stanovnika bilingvalna, mi nemamo prevoditelje. To je veliki problem koji nitko još nije ni dotaknuo. Kad kažem nitko, mislim na one koji mogu nešto promijeniti, jer ja mogu samo pomoći, da dijelim iskustvo, ali mene i slične meni nitko ne čuje i ne sluša. List Most je nastao kao list koji objavljuje tekstove iz kulture na više jezika nacionalnih manjina. Ali, kao i Oglinda/Ogledalo, ostao je u vidokrugu direktno zainteresiranih, jer nema upliv u žižu kulturnih dešavanja na odgovarajući način.
Nekada je bio prestiž za književnike objaviti prozu ili poeziju u nekom književnom časopisu. Izgleda li većina književnih časopisa u Srbiji kao mjesta uz koja više ne prolaze magistralni putovi? Je li danas časopisna kultura klonula? Kako gledate na činjenicu da većina književnih časopisa u Srbiji jedva opstaje?
Poslije skoro pet desetljeća života na kulturno-književnoj sceni imam pravo i argumentaciju za plediranje za književne časopise i časopisni život književnosti. Povijest književnosti nam pruža dokaze da su književni pravci ili izuzetna književna djela prvo stigli do čitatelja preko časopisa. Knjige poslije potvrđuju ono što su časopisi objelodanili. Ja ne poznajem ni jednog pisca koji nije svoje prve korake napravio u časopisu. I, ovisno od prisustva u književnim časopisima, upoznali smo nova imena, a i izdavači birali buduće autore. Bilo je važno u kom časopisu objavljuješ, čak se gledalo i tko je urednik, jer to je bila ulaznica u književni svijet. Ali ja govorim o vremenu kada je institut recenzije bio važan i obvezan. I kada je časopis objavljivao velika imena s novim ostvarenjima. Kada smo časopise nosili kao znak da nisi običan čitatelj, već upućen u književnost. Čak i danas još ima onih koji znaju značaj časopisa. Ali i časopisi su se sklupčali u svoju ljušturu, jer znalci govore u gluhoj sobi, a oni drugi jure za skandalima i pravdaju se da to narod traži, što je velika obmana, jer ako se narodu na sav glas samo to nudi on će to i konzumirati. Nekad je bilo važnije objaviti u Letopisu ili Oku nego tiskati knjižicu, plaketicu.
Ima li književnih časopisa koji pružaju otpor učmalosti?
Još ima časopisa koji se otimaju ovoj učmalosti i čekaju bolja vremena. I nije pitanje samo časopisa. Riječ je o cjelokupnoj književnosti o kojoj se govori usput i paušalno. Meni je jedino bilo teško kada sam od jednog pisca slušala, tada na mjestu »koje odlučuje«, da je došao do zaključka da časopise ne treba financirati i da se izlazi na tržište. Ovo je poražavajuće. To znači ukinuti i posljednju žišku književnog života. To se nigdje u svijetu ne radi. Narod kojem je stalo do svog opstanka i razvoja, čuvat će i pomoći će razvoj i predstavljanje svog jezika i književnosti. A ne pogrešno sve baciti na tržište kao da je krumpir. I da ne bih zvučala kao osoba koja u svemu vidi samo loše, jer ja zaista nisam namćorasta, vjerujem da će književnost, pa s njom i književni časopisi, naći modus vivendi i svoju publiku. Prvo, sami književni stvaraoci moraju pokušati održati časopise svojim prilozima, a obrazovni sustav i, naročito, tijela koja upravljaju kulturom oslušnuti glas upućenih i pomoći da se književnost nađe na mjestu koje zaslužuje. Time će najbolje pridonijeti promociji vlastite nacije i identiteta. Nekoliko riječi i o književnim časopisima na jezicima nacionalnih manjina iako i oni dijele istu sudbinu, kao i ostali časopisi. Samo je tu stanje još gore, jer je tržište jako malo i sufinanciranje ne pokriva ni četvrtinu objavljivanja. A ovi časopisi imaju tradiciju od više desetljeća, većina su nastali krajem Drugog svjetskog rata. O značaju nećemo govoriti, jer je jasan, međutim u međuvremenu su zbog nedostatka sredstava ovi časopisi prestali objavljivati prijevode i panorame iz književnosti ostalih manjina, što je bila praksa. I način da se upozna ono što stvaraju drugi. Mada i za to treba imati razumijevanja. Jer kad si primoran misliti o vlastitom opstanku izmiče sve ostalo. Ali mene sve to rastužuje, jer znam i naše mogućnosti i naše želje i naše potrebe. Naročito me rastužuje što su manjinske zajednice, što zbog financijske oskudice, što zbog demografskog pada, sve manje i sve više se zatvaraju u sebe. Polako postaju pero u paunovom repu.
Nestaje li književna kritika u nekadašnjem smislu te riječi?
Odgovor je – ne. Ne nestaje književna kritika, ali zbog manjeg broja časopisa i naročito njihovog neredovnog izlaženja mi i ne možemo pratiti pravu književnu kritiku. Ono što najčešće vidimo jesu prikazi, sve se to radi brzo, drugarski... A i nije da su ostali mediji mnogo zainteresirani za književnost. Ako nije skandal, kriminal ili nemoral – to nije zanimljivo i to ne prodaje novinu. Sve se svelo na brzo, neanalitično... Ali ima ljudi koji se bave književnom kritikom, koji rade, ali koje ne vidimo. Kao što ni pisce više ne vidimo. U pitanju je obrnuti sustav vrijednosti. Sve dok se kultura ne odvoji od zabave nećemo moći ozbiljno razgovarati o stvaralaštvu. Zamislite kako da razgovaramo o književnom djelu koje je u istom košu s estradom! I vidimo tko tu gubi. Zato se stvari moraju imenovati pravim imenom, i nemojte misliti da imam nešto protiv zabave – ne, ali jednostavno to je »druga vrsta jel«, a moramo krenuti s pravim vrjednovanjem, shvatiti da se knjiga ne piše za dva dana i da nije automatski vrijedna ako ima korice. Ali vjerujem da ćemo nekako isplivati iz ove bare u kojoj su »i babe i žabe«. Ja vjerujem da prave vrijednosti ostaju i opstaju. Jer da nije tako, zar bih tolike godine posvetila riječima.
Što mislite o elektroničkim časopisima?
Živimo u vremenu koje nam donosi novine, koje ima drugačiji ritam od onog prije. To ne mora značiti ništa loše. Može čak biti i dobro, ako se dobro koristi. Ja nemam ništa protiv elektroničkih medija, pa samim tim ni protiv takvih časopisa. Treba samo biti obazriv da sve što pišemo i pustimo u etar je naša odgovornost. Da ne znači »da« ako smo pisali jeste i pravo, dobro, vrijedno. Tu je bitna savjest i svijest o značenju riječi. »A riječ je strašna odgovornost«, reče pjesnik. Ali nisam sigurna da smo dostigli taj nivo samosvijesti da možemo sebe »cenzurirati«. Zato neki časopisi u inozemstvu imaju institut recenzije. Zbog vrjednovanja, objektivnog. Mi to nemamo ni za knjige – 500 eura i postaješ pisac koji ima knjigu. To ne valja, to treba spriječiti, a ne elektroničke časopise koji bi imali prave tekstove.
Zbog čega je skretanje pozornosti društva na književne i umjetničke pojave sve teže?
Nevjerovatno, ali istinito: i pred treću industrijsku revoluciju, čovjek se smije kao u srednjem vijeku. Hoću reći kako se na duhovnom planu nije mnogo toga promijenilo, ali se promijenilo u načinu života: brzo, lako, materijalno mjerljivo, bez napora uma... Cjelokupno društvo se okrenulo k materijalnim vrijednostima, potrebom da se kroz materijalno dokaže značaj osobe. Milan Nenadić ima jednu pjesmu o tome, citirat ću par stihova: »Moj brat je bogat čovek. On proizvodi stvari za jednokratnu upotrebu. Ja se bavim rečima za večnu upotrebu...«. Tko je danas iz našeg okruženja spreman čitati Ilijadu ili Rat i mir? Pa ni školarci više ne čitaju obveznu školsku lektiru već neke skraćene verzije, prepričavanja, filmiće na netu. Kako od takvog društva očekivati da obrati dužnu pažnju na suvremenu književnost? Daleko smo mi od društava gdje se svaki slobodan trenutak koristi za čitanje, u gradskom prijevozu, primjerice. Ovdje se sve pomiješalo. I neznalice proglašavaju što je umjetnost isto toliko neobrazovanom svijetu. A prave vrijednosti čekaju. Vrijednost ne blijedi – može čekati. Samo za neke ljude će to biti kasno.
Koje je ključno osjećanje kada se osvrnete na svoj književni rad?
Samo stvaralaštvo je čin na osobnu odgovornost. Zato poslije skoro pet desetljeća rada imam osjećanje zadovoljnog pomirenja. Sve što sam uradila i kao pjesnik i kao prevoditeljica je bilo to što sam najbolje mogla u danom trenutku. Sigurno da je ovaj put izabrao mene, koliko i ja njega. I vjerojatno, da je moguće, ništa ne bih promijenila ako bih krenula iznova. Čak i slabosti kojih sam svjesna. I one čine dio koji je pridonio nekim rješenjima. U svom književnom životu sam pokušala ispuniti unutarnje principe: biti pošten prema sebi i drugima, imati razumijevanja za druge i slijediti svoj put. U tom životu nisam tražila od nikoga ništa, nisam ni dobila, a obradovala su me priznanja od subraće po peru. To je pravo zadovoljstvo, biti pomiren sa sobom i okolinom. Silno bih voljela da svoje iskustvo mogu prenijeti na one koji dolaze, jer jedino tako neće sve biti uzalud. A i nije: imam ime i kuću.
Zvonko Sarić
