Arhiv tekstova
Opet konji šorovima jure
Do prije pedesetak godina konji se u Sonti nisu mogli pobrojati. Rad na paoršagu bio je nezamisliv bez njih, o čemu svjedoči podatak da je šezdesetih godina prošloga stoljeća u selu radilo sedam kovačko-potkivačkih radiona i za sve je bilo dovoljno posla. Konje je potisnulo masovno uvođenje traktora i pripadajućih priključnih strojeva u poljoprivrednu proizvodnju. Za kratko vrijeme u Sonti ih je ostao simboličan broj, pa nije bilo moguće okupiti dovoljan broj zaprega ni za defile ulicama sela u sklopu tradicionalne manifestacije Grožđebal. Nekoliko pari preostalih konja krasilo je štale već pomalo vremešnih zaljubljenika u ove plemenite životinje. Kako njihovi baštinici nisu bili zagrijani za konjogojstvo, bilo je posve izvjesno da će Sonta u bliskoj budućnosti ostati bez konja.
Uskrsnula ljubav
Jedan broj mladih nije se mirio s navedenim. U većini izdanci obitelji velikih štovatelja bogate tradicijske baštine sonćanskih Šokaca, tu ljubav su samo produljili na svoju generaciju. Prije desetak godina u njima se probudila i pradjedovska ljubav prema konjima. Među prvima u svijet konjarstva iskoračio je nesporni lider ove mlade generacije konjogojaca Josip Bukovac. Ovaj osebujni dvadesettrogodišnjak po shvaćanju života bliži je navikama europskih zemalja nego učmalosti naše svakodnevice. Ne čeka, poput velikog dijela momaka iz svojih generacija, džeparac od roditelja, kako bi stari rekli, već nekoliko godina svoj je čovjek. Skupa s ocem Zoranom i majkom Terezijom dohodak stvara na poljoprivrednom gospodarstvu. Mehanizacijom su dobro opremljeni, a na najbolji način pokazuju kako funkcionira spoj mladosti i iskustva.
»Poljoprivreda mi je struka i ljubav. O drugim zanimanjima nisam razmišljao. Volim miris zemlje, volim raditi sve što su radili naši preci, razumljivo na način kojega nalaže današnje vrijeme. Otac i ja funkcioniramo savršeno, on prima dosta toga što sam naučio u školi, a s druge strane, ja puno učim od njega i njegovog bogatog iskustva«, kaže Bukovac junior.
U obitelji je zadojen i starom šokačkom tradicijom. Od malih nogu je, kao član KPZH-a Šokadija, nastupao u šokačkoj narodnoj nošnji, kasnije je svirao prim, sve do odlaska u Osijek. I danas perfektno govori staru šokačku ikavicu.
»Otkad znam za sebe, živio sam tradiciju naših predaka. U našoj kući se oduvijek komuniciralo isključivo na ikavici, tako i danas. Oduvijek sam se divio Dalmatincima što vlastiti tradicionalni govor nisu mijenjali, nikada i nikom ga nisu prilagođavali. Isto tako, u vrijeme dok sam bio stanar učeničkog doma u Osijeku cimeri su mi bili iz Baranje. I tamo smo stalno komunicirali na šokačkoj ikavici, koju govore i oni. Zbog čega to ne možemo i mi, zar imamo pravo dopustiti da govor naših predaka izumre? U nošnju sam se oduvijek volio odijevati, volim i danas. Tako sam prije nekoliko godina u jednim svatovima bio buklijaš. Odjenuo sam kompletnu nošnju, a tako što već dugo u sonćanskim svatovima nije viđeno«, priča Josip.
Na svojoj životnoj stazi
Josip se od roditelja odvojio još po svršetku osnovne škole. Upisao je srednju poljoprivrednu u Osijeku, živio je u učeničkom domu. Trenirao je nogomet, jedno vrijeme u mladim kategorijama Osijeka, kasnije je upućen u Višnjevac. Uslijedila je epizoda u Tenju, pa odlazak u Njemačku. Tamo je nastupao za jedan klub u Oberstdorfu, sve do teže ozljede koljena. Po povratku u Sontu priključio se svojoj staroj ljubavi, Dinamu.
»I nogomet je jedna od mojih velikih ljubavi, no, zbog ozljede koljena imam velikih problema. Srce hoće, ali noga otkazuje. Ukoliko bih želio nastaviti, bio bi potreban jedan komplicirani kirurški zahvat, za kojega se još nisam odlučio. Tko zna i hoću li, godine prolaze, a ja sam sve dublje u poljoprivredi i uzgoju konja. Ukoliko bih operirao koljeno, zbog rehabilitacije bih se morao na dulje vrijeme odvojiti i od tih poslova, što trenutačno baš i ne bih želio. Od malih nogu volim i pecanje, a Dunav je moje more. Mogu se pohvaliti i s nekoliko solidnih trofeja. Obožavam i glazbu, slavonska tamburaška mi je u srcu i duši. Među pripadnicima moje obitelji u prošlosti je bilo dosta glazbenika, a i danas moja braća i ja, kad se nađemo na okupu, itekako znamo uzeti tambure u šake«, s osmjehom priča Josip.
Na poljoprivredi se oduvijek radilo od jutra do sutra. I pored moderne mehanizacije, radi se i danas.
»Iz priča mojih djedova, pa i oca, dojam je da se od poljoprivrede ranije lagodnije živjelo. Ukoliko je netko radio maksimum zemlje, odnosno 10 hektara, taj je bio imućan čovjek. Danas je potpuno neisplativo obrađivati manje od stotinjak hektara. Stočarstvo je isto tako bilo solidan izvor prihoda, jer je tržište bilo koliko-toliko sređeno. Danas je na tržištu potpuni kaos. Kako da se orijentiraš, ukoliko ne znaš, kad da započneš tov, bilo svinja, bilo junadi, kolika će biti otkupna cijena, kada i koliko će poskupjeti koncentrirana hrana, a nitko ti, zbog nekontroliranoga uvoza, ne jamči ni da će u vrijeme kad ti tovljenici dostignu komercijalnu težinu, uopće i biti otkupa. Vidim i kakvo je stanje u Sonti glede uzgoja krava muzara. Veći proizvođači mlijeka, kojih je u našem selu bilo desetak, više ne drže krave muzare. Još i sada otkupna cijena mlijeka je sramno niska. Nikako ne mogu shvatiti da jedna boca vode u prodavaonici vrijedi dvije litre mlijeka koje ti otkupljivač plati. Sve u svemu, ukoliko se u najkraćem roku stanje u poljoprivredi ne bude sredilo, mali i srednji paori bit će potpuno uništeni«, ogorčeno priča Josip.
Konji
Bukovac junior je volio konje i žudio da ima bar jednoga, još u najranijem djetinjstvu. Želja mu se ostvarila u dobi od dvanaest godina.
»Sav svoj džeparac prikupljao sam u djetinjoj namjeri da sebi kupim ždrijebe. Za mene druge želje nisu postojale. Naravno, osim nogometa. Mojoj sreći nije bilo kraja kad me je otac obavijestio da je kaparisao jedno ždrijebe, koje smo uskoro i doveli. To je bilo ostvarenje mojeg dječačkog sna, a kasnije sam se konjarstvu ozbiljnije posvetio. Danas u štali imam šest grla lipicanske pasmine. Njima sam se posvetio, a posljednja akvizicija mi je licencirani pastuh, kojega sam uvezao iz privatnog uzgoja u okolici Đakova, a imam i dva rasna grla iz đakovačke ergele. Istina, s konjima ima puno posla, od jutra do večeri, 365 dana u godini, ali kad im osjetim dušu, kad osjetim njihovu ljubav, ništa mi nije teško. Prošle godine sam na dar dobio i lijepo uređen fijaker Mala Viktorija, ostavštinu pokojnoga Antuna Išpanova Puze. Fijaker mi je darovala njegova kći Ana, uvjerena da ću ga koristiti i održavati onako kako je to godinama radio njezin otac. Obećao sam joj da hoću, pa tako namjeravam i nastaviti njegovu tradiciju vožnje kneginje i kneza u grožđebalskom defileu ulicama Sonte. Naravno, u svojoj staroj šokačkoj nošnji, kakav je i red«, završava priču Josip Bukovac.
Ivan Andrašić
