Arhiv tekstova
Prošla sam sve faze obrazovnog sustava
Kako sama priznaje, još od najranijeg djetinjstva, rođena Tavankućanka Sonja Skenderović, kći Petra također prosvjetnog djelatnika i matere Gabrijele, je naprosto znala da će biti učiteljica. Isprva se škole igrala sa svojim lutkama, potom s djecom iz susjedstva i školskih klupa, da bi naposlijetku završila Pedagošku akademiju u Subotici i prvi puta kao učiteljica ušla u svoj razred.
»Bilo je to danas već pomalo davne 1984. godine, kada sam se zaposlila u Osnovnoj školi Sonja Marinković i započela svoju prvu godinu rada u prosvjeti. Imala sam veliki odjel s trideset i dvoje prvašića, ali nisam imala nikakvog straha i treme jer je to bilo nešto što sam cijeloga života čekala i godinama se marljivo pripremala«, nasmijala se profesorica Sonja, prisjetivši se svojih prosvjetnih početaka.
Prosvjetna karijera
Sljedećih deset godina je naša sugovornica provela za katedrom učiteljice nižih razreda, ali je 1994. godine odlučila krenuti dalje u svojoj naobrazbi i profesiji koju toliko voli.
»Upisala sam se na Tehnički fakultet u Novom Sadu, smjer profesor tehničkog obrazovanja i završila ga u roku. Nisam imala nikakvih problema u svladavanju fakultetskog gradiva jer sam naprosto rođena s brojnim manualnim vještinama i tehnika mi je, još od malih nogu, naprosto išla. Nitko iz moje sredine se uopće nije začudio ovoj mojoj odluci, jer poznajući me kao svojevrsnu ‘čeličnu lady’ odavno su znali za moju sklonost prema tehnici.«
Nakon novog stepenika u akademskoj naobrazbi Sonja Skenderović je promijenila i profilnu strukturu svojih učenika, pa je umjesto rada s malom djecom postala profesorica srednjoškolskoj omladini.
»Zaposlila sam se u srednjoj školi Lazar Nešić i počela predavati predmet tehničko crtanje svim smjerovima koji u nastavnom programu imaju i rad sa strojevima poput primjerice budućih krojača ili pekara. Jako sam voljela taj posao i iskreno govoreći žao mi je što i danas ne radim u srednjoj školi. Ali spletom okolnosti, postala sam ravnateljica Osnovne škole Miloš Crnjanski i odradila cijeli mandat na ovom rukovodećem mjestu. Međutim, sve to se u potpunosti kosilo s mojim životnim shvaćanjima, a politika me nikada nije interesirala i po svršetku četverogodišnjeg ‘direktorovanja’, odlučila sam se vratiti u razrednu nastavu. Dobila sam mjesto profesorice tehničkog obrazovanja u OŠ 10. oktobar, gdje sam i danas zaposlena, te kako stvari stoje vjerojatno ću i iz ovoga kolektiva otići u mirovinu«, u kraćim crtama nam je Sonja predočila svoj zbilja zanimljiv i nadasve dinamičan prosvjetni CV.
Htjeli ili ne htjeli, moramo se dotaknuti i aktualne koronavirus situacije. Kakva je trenutačna situacija po pitanju osnovnoškolske naobrazbe?
»Čekamo svakog dana da nam nadležni jave hoćemo li ponovno prijeći na online način nastave, ali to smo već s proljeća radili i to nije više nikakav problem, izuzev mnogo opsežnije pripreme za jedan školski sat. Naime, sve se mora prvo zapisati i potom putem internet veze prezentirati, a ja osobno ne volim predavati kada nemam mogućnost imati izravni i neposredan kontakt s učenicima. No, svi se nadamo kako će i ovo ubrzo proći, pa ćemo se svi moći nesmetano vratiti normalnim i slobodnim aktivnostima u svim sferama društvenog djelovanja.
Slikarstvo
Kreativni duh profesorice Sonje nije imao mira i 2010. godine odlučila je uzeti predah od rada u nastavi i umjesto predavača postati ponovno učenica. Upisala je u Zagrebu dvogodišnji slikarski studij i našla se u jednoj posve novoj životnoj ulozi.
»Oduvijek sam se, uz normalno, govor, najbolje izražavala svojim rukama. Još od djetinjstva sam voljela precizno crtati, ali sada su me učili kako da slikam u raznim tehnikama u slobodi svoje inspiracije. I sjećam se primjedbe moga profesora kako su mi, primjerice, salaši koje sam uvijek najviše voljela slikati bili sređeni, čisti i što se kaže ‘pod konac’. Bila je to izravna veza s nacrtnom geometrijom i prosvjetnom profesijom koja je, s druge strane, neraskidivi dio moje osobnosti. S druge strane, nisam imala nikakav problem ponovno se transformirati u ulogu učenice i s velikim entuzijazmom sam prišla novom izazovu u svom životu. Također, nisam imala nelagodu, kada je to bilo nužno, postaviti brojna pitanja u cilju boljeg i temeljitijeg spoznavanja određene tehnike ili načina likovnog izražavanja«, otkriva nam Sonja Skenderović svoje početke na slikarskim studijama.
Koja Vam je tehnika najviše išla od ruke, a s kojom ste imali određenih problema?
»Svladala sam sve tehnike i koristim ih u svom slikarskom izričaju, ali mi ipak nekako najviše leži pastel. Kreda je osnovno sredstvo u mojoj osnovnoj profesiji, a radom u ovoj tehnici mogu mnogo više koristiti prste i ruke. Opet, stanovitih problema sam najviše imala s uljem, jer sam, primjerice, željela raditi debele slojeve, a ruke su me vukle da to u konačnici slikanja s četkicom bude ‘spremljeno’ i tanko.«
Sudjelujete često na brojnim slikarskim kolonijama koje se održavaju na ovim našim prostorima. Što Vam one znače u slikarskom napredovanju?
»Svaka kolonija je prilika za učenje od iskusnijih kolega i kolegica po kistu, i nije me sram pitati ih za savjet ili ‘kibiti’ kada oni rade. Sudionici slikarskih kolonija su vrlo susretljivi i uvijek vlada jedna ugodna prijateljsko-stvaralačka atmosfera kroz koju se svi bolje upoznajemo i nadasve jedni drugima, sukladno svojim vještinama, nastojimo pomoći kako bi naše slike bile što bolje. Odlične su bile kolonije u Karanjcu pored Kneževih Vinograda i Slavonskom Brodu, kao i sve kolonije na Bunariću, koju niti jednu nisam propustila od 2007. godine. Imala sam i dvije samostalne izložbe svojih radova u Subotici, a trebala je biti i izložba u Zagrebu, ali je zbog novonastale situacije ona prolongirana do daljnjeg. Ima još vremena za sve, jer još uvijek imam mnogo elana i za svakodnevni posao i za slikarstvo«, zaključila je na kraju profesorica-slikarica Sonja Skenderović.
D. P.
