Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Spomenik kulturi bačkih Hrvata

Ovih dana, točnije u ponedjeljak, 16. studenoga, navršilo se stotinu godina od rođenja Ante Sekulića (1920. – 2016.), književnog povjesničara, leksikografa, pjesnika i dopisnoga člana HAZU-a, koji je svojom predanošću i opsežnim djelom posvećenim upravo bačkim Hrvatima nedvojbeno zavrijedio titulu velikana ovdašnje hrvatske zajednice.
Ante Sekulić rođen je 16. studenoga 1920. u Tavankutu, a odrastao je na salašu kod Žednika. O vlastitu djetinjstvu sam Sekulić bilježi: »Na Didinom salašu proveo sam godine svoga djetinjstva, u ozračju mirnoga obiteljskoga života u kojem stric i tete nisu imali majke. Primili su mene, također bez moje Nane. O nama se skrbio, odgajao nas i upućivao Dida, glavar kuće, gospodar imutka […] Sjećajući se svoga jednostavnoga, mirnog i lijepog djetinjstva, moram priznati da sam bio pomalo osamljen: salaš je bio podaleko da bih odlazio drugoj djeci ili da bi ona dolazila k meni. Moram napomenuti da u djetinjstvu, sve do pučke škole nisam išao u crkvu, jer je žednička crkva sv. Marka bila daleko […] Ali Bog je bio u Didinoj kući, u našem salašu. Među nama.« (Razgovori s Antom Sekulićem, 2008.)

Naobrazba i karijera

Pučku školu završio je u Subotici, te potom postaje pitomac Karmelićanskoga samostana u Somboru gdje završava šest razreda gimnazije, a gimnazijsku naobrazbu završava u Subotici. Osvrćući se na svoj životni put, o razdoblju mladenaštva koje je proveo u Karmelićanskome samostanu u Somboru zabilježio je Ante Sekulić detaljne uspomene i posvetio im veoma dirljive retke, posvjedočivši uvjereno »sve dobro koje me je držalo u životu poteklo je otuda«. Studirao je kroatistiku i klasičnu filologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Doktorirao je 1947. godine u Zagrebu s radnjom na temu Govor bačkih Hrvata. U razdoblju između dva svjetska rata surađivao je u Subotičkim novinama, Klasju naših ravni, Subotičkoj matici. Nakon Drugoga svjetskoga rata predavao je u gimnazijama u Sinju, Pazinu, Virovitici i Delnicama. Kao sveučilišni profesor predavao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, gdje je bio pročelnik katedre za hrvatski jezik. 
Dva puta je osuđivan na zatvorske kazne zbog svojih uvjerenja (1947. i 1972. – 74.). Prvi puta nedugo nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, kada je uhićen i osuđen na šest mjeseci zatvora pod optužbom da je rušitelj »bratstva i jedinstva«. Drugi puta uhićen je 1972. kao sudionik Hrvatskog proljeća, te je osuđen na dvije i pol godine strogog zatvora, kao i dvije i pol godine zabrane javnih nastupa.

Znanstveno djelo

Objavio je više od pedeset književnih i znanstvenih djela i više stotina radova u periodici. U svome bogatome znanstvenome radu bavio se istraživanjem jezika, običaja i povijesti bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Njegov rad na istraživanju, bilježenju i znanstvenoj obradbi tema o jeziku Hrvata u Bačkoj ostao je zapisan u sljedećim djelima: Rasprave o jeziku bačkih Hrvata (1997.), Jezikoslovne rasprave (2015.), kao i u brojnim člancima, prilozima i raspravama u znanstvenim i drugim publikacijama. Svoj doprinos dao je i u istraživanju i bilježenju onomastike, osobito u knjizi Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, objavljenoj 2006., kao i u djelima Hrvatski bački mjestopisi (1994.), Hrvatski baranjski mjestopisi (1996.) i Hrvatski srijemski mjestopisi (1997.). U svojim brojnim radovima nastojao je osvijetliti i opisati povijest i položaj hrvatskoga jezika u Bačkoj te označiti doprinose svih onih koji su presudno utjecali na očuvanje toga jezika i njegova imena, od Mihajla Radnića, Emerika Pavića, Lovre Bračuljevića, Ivana Antunovića sve do polovice XX. stoljeća.
Od neprocjenjive je važnosti njegov Rječnik govora bačkih Hrvata (2005.) koji je nastao kao rezultat dugogodišnjeg rada, a zajednički je izašao u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović (današnje Katoličko društvo Ivan Antunović) iz Subotice. Ovo je djelo vrlo korisno i danas, kako stručnoj javnosti tako i starijima kako bi se podsjetili zaboravljenih riječi, a mlađim naraštajima kao priručnik i podsjetnik na bogatstvo jezika kojim su govorili njihovi preci. 
Sam Sekulić u ranije spomenutom djelu Razgovori s Antom Sekulićem svjedoči kako je posebno ponosan na prevođenje pet starozavjetnih biblijskih knjiga za izdanje Biblije na hrvatskome jeziku (Zagreb, 1968.).

Književnost i kulturna povijest

Uz jezik, najveći dio cjeloživotnoga rada Ante Sekulić posvetio je proučavanju književnosti, književnoj povijesti i teoriji, kako hrvatske književnosti u cjelini tako i bačkoj hrvatskoj književnosti i njezinim najistaknutijim imenima od početaka do svojega vremena. Najistaknutija njegova djela iz ovog područja su: Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početka do kraja XVIII. stoljeća (1993.), Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918. (1994.), Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću (1996.), Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti (1997.) i Bilješke iz književnosti (1953. – 1963.) (2010.).
Svoja znanstvena promišljanja i saznanja o povijesti Katoličke crkve objavio je u djelima Drevni Bač (1978.), Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici (1978.), Marijanske pobožnosti podunavskih Hrvata (1985.), U karmelskom ozračju (životopis o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina u Somboru) (1977.), Karmelićanski prinosi hrvatskoj kulturi (2001.).
O etničkoj i kulturnoj povijesti pisao je u brojnim radovima, kao i u knjigama Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca, (1986.), Bački Bunjevci i Šokci (1989. i 1990.), Bački Hrvati: Narodni život i običaji (1991.), Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata (1998.). Mnoga njegova djela značajna su, kako onima koji se bave znanošću tako i svakom pojedincu koji se interesira za povijest i kulturu Hrvata na ovim prostorima. Uz znanstveni doprinos, ona su pisana jasnim jezikom i stilom te odišu velikom nadom i potrebom da ono što je važno ostane zabilježeno za buduće generacije.

Pjesnički opus

Objavljivao je i pjesme, koje su se našle u zbirkama Sin nizina, Zvona bjeline, Vijenac uspomena, Željan Boga, Pred Gospodinom, Središte života, Moj bližnji i Popudbina, a 2004. godine tiskane su i njegove Izabrane pjesme u nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, gdje su uvrštene i do tada neobljavljene pjesme iz rukopisa. 
Bio je članom Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog P.E.N.-a, Hrvatskog filološkog društva, Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu, Katoličkog instituta Ivan Antunović, Papinske marijanske akademije u Rimu. Bio je dopisni član HAZU-a (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), kao i drugih znanstvenih udruga. 
Umro je 19. ožujka 2016. godine i pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Bogato pisano naslijeđe

Cijeli svoj životni i radni vijek, kao i znanstvenu karijeru posvetio je Ante Sekulić bilježenju i promišljanju hrvatskoga jezika i književnosti na ovome podneblju te inkorporaciji hrvatske bačke književnosti u matičnu hrvatsku književnost. Čitajući njegova djela svaki će zainteresirani čitatelj biti zahvalan na marljivu radu radi kojega i danas imamo sustavno i pomno ispraćen tijek stvaranja i razvitka ovoga dijela naše kulturne baštine. Njegovu cjelokupnu djelatnost možemo promatrati u skladu s društveno-povijesnim okolnostima pod kojima je nastajala, a koje nisu uvijek bile naklonjene njegovim ciljevima. Imajući svijest o tome kako će ono što nije zapisano biti zaboravljeno, Sekulić nam je ostavio bogato pisano naslijeđe koje nas može podsjećati i poticati na dalji rad na očuvanju, promišljanju i znanstvenoj obradbi jezičnih i književnih dosega Hrvata u Bačkoj. 
Inače, ovih dana u Zagrebu će biti objavljena i knjiga Mariološke rasprave u kojoj su sabrani Sekulićevi multidisciplinarni radovi čija je tematika vezana uz pobožnost Blaženoj Djevici Mariji u hrvatskome narodu, svetišta kao mjesta njezina štovanja te osobe koje su se u hrvatskome narodu isticale u pobožnosti. Na osobit način obrađena je marijanska pobožnost podunavskih Hrvata. Knjigu je priredio Stjepan Kušar, izdaje ju Ante Marin Sekulić, a suizdavač je Katoličko društvo Ivan Antunović iz Subotice.
Klara Dulić-Ševčić

 

Milovan Miković, književnik i urednik
Hrvatski svjetionici u Podunavlju

Ante Sekulić objavio je preko pedeset knjiga i više stotina članaka i drugih radova u periodici i tisku. Među njegova najvažnija djela spadaju Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca (1986.) i Bački Hrvati (1991.), dvije knjige u kojima su do sada najpouzdanije obrađene prilike, povijest i običaji bačkih Hrvata, s obiljem priloga i najpotpunijim popisom literature. Slijede zatim dva Sekulićeva troknjižja. Prvo iz književnosti: Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju do kraja XVIII. stoljeća (1993.), Hrvatska preporodna književnost u Podunavlju do 1918. (1994.), Književnost u XX. stoljeću (1996.) a drugo iz onomastike: Hrvatski bački mjestopisi (1994.), Hrvatski baranjski mjestopisi (1996.), Hrvatski srijemski mjestopisi (1997.). Spomenuta su troknjižja cjeloviti i pouzdani podaci o književnosti i mjestopisima obrađeni znanstveno i uz popis jamačno jedinstvene literature.
Najveći dio svoje istraživačke pozornosti Sekulić je usmjeravao na ispitivanje uljudbenih postignuća bačkih Hrvata, napose i gdjekojeg promašaja, što su kroz duga stoljeća svojim umom i perom bili svjetionici hrvatskom puku u Podunavlju. Sekulićevi radovi autentična su povijest bačkih Hrvata popraćena nizom bilježaka, zapažanja o brojnim dokazima i protudokazima, utemeljeni u izvornoj građi i dokumentima, čemu pridonosi i znanje više jezika.
Nužno je potrebno istaknuti Rječnik govora bačkih Hrvata koji nam je, kada je dospio na svjetlo dana, donio dobrodošlo i potrebno osjećanje sigurnosti, a nadasve više saznanja o utiranju puta našega opstanka u Podunavlju. 
Od najranije mladosti Sekulić je bio povezan s Maticom hrvatskom, institucijom u kojoj su prepoznali značaj njegova rada i ponudili mu prostor da se što cjelovitijim pokaže i što potpunije ostvari; ondje su mu tiskali više knjiga, što se također može reći i za Društvo hrvatskih književnika, budući da je i ono nakladnik više Sekulićevih radova.


 

Dr. sc. Petar Vuković, izvanredni profesor na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 
Sekulića valja čitati, ali s odmakom i kritički

Ante Sekulić nezaobilazno je ime za sve koje zanima jezik i povijest bačkih Hrvata. Njegova je ostavština važna i zbog broja objavljenih radova i zbog širine istraživačkih interesa te se zato često smatra da je Sekulić dao svojevrsnu sumu svega onoga što se o bačkih Hrvatima zna. Pa ipak, svi koji danas čitaju njegove radove morali bi to činiti s velikim oprezom i sa sviješću o tome da oni obiluju faktografskim pogreškama i da su metodološki često izrazito problematični. Faktografske su pogreške posljedica toga što Sekulić neke činjenice nije znao i nije mogao znati, ali često, nažalost, i toga što je one koje je znao namjerno prešućivao i iskrivljivao. Primjerice, u njegovim pregledima književnosti bačkih Hrvata jedva da se i spominju radovi ljevičarskih autora, pa i tako važnih kao što je Balint Vujkov. Metodološki problemi proistječu opet dijelom iz toga što Sekulić nije bio u toku s teoretsko-metodološkim novostima u povijesnoj i filološkoj znanosti, no često – nažalost – i iz toga što je kršio i najelementarnija znanstvena načela. Primjerice, u njegovu Rječniku bačkih Hrvata nigdje se ne spominje da se koristio rukopisnom građom za rječnik bunjevačkih i šokačkih Hrvata Stjepana Bartolovića, a ta je građa zapravo osnovni materijal iz koje je Sekulićev crpio, i to toliko da oni koji u nju imaju uvid tvrde kako je Sekulićev Rječnik plagijat. Ukratko, Sekulića valja čitati, ali s odmakom i kritički.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay