Arhiv tekstova
Nečujna opasnost
Virusi koji se nalaze svuda oko nas su opasnost za nas ljude, pogotovo što ne stvaraju nikakvu »buku«. Ovoga se puta neću baviti virusima; svakog dana od jutra do mraka u svim medijima čujete o njima. Naročito je aktualan covid, koji u cijelom svijetu stvara probleme slično kao kuga u srednjem vijeku. Zasad se protiv njega branimo vrlo sličnim srednjovjekovnim metodama: maskom i karantenom, a svi iščekuju rađanje nekog spasonosnog cjepiva. Ovoga puta bavio bih se jednim ekološkim problemom, konkretno zaštitom zraka, što je također opasno za zdravlje. Mi koji živimo u većim naseljima, gradovima, često udišemo nezdrav, otrovni zrak (sjetite se nekadašnje tvornice Zorka). Loš zrak je uzrok i klimatskih promjena, unatoč tvrdnjama nekih znanstvenika da je to »normalno«, pozivajući se na vrlo drastične klimatske promjene tijekom povijesti. Danas smo svjedoci jednog globalnog fenomena, a to je da se naš planet sve više i više zagrijava. Stručno rečeno, prosječna temperatura raste. Topi se led na Južnom i Sjevernom polu, tope se glečeri, zbog toga raste razina svjetskih mora i oceana, pa to prijeti da veliki primorski gradovi budu potopljeni. Dio znanstvenika smatra da je za ovu pojavu najveći krivac sve više i više ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi, koji uništava zaštitni ozonski štit oko zemaljske kugle, stvarajući sve veće i veće ozonske rupe i zato Sunčevi zraci neometano zagrijavaju Zemlju. Većina zemalja (recimo ne i SAD), prihvatila je zadaću da u doglednom roku smanji »proizvodnju« CO2, jer tvrdi se da su najveći zagađivači u ovom pogledu fosilna goriva: nafta, ugljen, drvo. SAD su dugo probale spriječiti proizvodnju automobila na električni pogon (otkupljivanjem objavljenih patenata u tom području, koje su potom sklonili u sefove), prije svega zbog ogromnih ulaganja u istraživanja nalazišta, potom eksploatacije nafte, naftne i auto industrije. Napredak nitko dugoročno ne može spriječiti i danas je proizvodnja električnih automobila u velikom zamahu, unatoč još pomalo paprenim cijenama ovakvih vozila (upravo je krenuo iz ove države). Recimo, susjedna Mađarska problem koštanja rješava davanjem subvencija za kupovinu ovakvih vozila. Neki dan čuo sam vijest da će se subvencije davati i za kupovinu električnih bicikala, zbog veće zaštite okoliša. Znači li to da ako ja vozim običnog dvokotača da zagađujem okoliš (svatko od nas izdiše određenu količinu CO2, koju zelenilo oko nas može neutralizirati)?
Današnje opasnosti u prometu
Nisu samo ispušni plinovi jedina opasnost u prometu. Prozivode se jaki i brzi automobili, što mlade, neiskusne vozače privlači da voze brzo i često stradaju u prometnim nezgodama, a, nažalost, često voze i pod utjecajem opojnih sredstava. Vlasti ovo pokušavaju rješavati ograničenjem brzine, kako u naseljima tako i na cestama. U nizijskim gradovima, u kojima je bicikl omiljeno vozilo, grade se posebne biciklističke staze, odvojene od motornog prometa, jer u nezgodama najviše stradaju vozači bicikla. Nažalost, često su sami krivi, jer npr. u doba berbe grožđa često voze pod utjecajem rampaša. U svojoj karijeri vozača i ja sam imao »bliske susrete« s takvim ljudima. Jednom sam vozio na dva kotača, da bih izbjegao sudar (da vam ne kažem kako su mi poslije klecale noge od preživljenog stresa). Od malih nogu volio sam voziti bicikl, koji sam od milja zvao »čelični konjić«, jer sam smatrao da u današnje doba, umjesto konja, »jašemo« ovaj stroj, koji nam omogućava veliku slobodu kretanja. Budući da sam se odrekao vožnje automobila iz raznih razloga, npr. jeftinije mi je voziti se taxijem, zato najčešće vozim bicikl. Moram priznati posljednjih godina sve više i više me hvata strah na biciklističkim stazama. Strah su mi utjerali nečujni bicikli na električni pogon. U razgovoru s ljudima moje dobi, ali i mlađima, saznao sam da i oni dijele moj strah.
Utjerivači straha
Vožnja dvokotača, pogotovo za starije ljude, je korisna: i za zdravlje i za opću kondiciju. Iz tih razloga liječnici i preporučuju ovakvu sportsku aktivnost, naravno ne intenzivnu vožnju. Kako primjećujem, vozači »nečujne opasnosti« su također stariji ljudi, nažalost neodgovorni i bahati. Tu trebam napomenuti da elektrobajk dostiže brzinu i do 40 km na sat (dozvoljena brzina motornih vozila u naseljenim mjestima je 50 km na sat). Zakonodavac zasad problem ovih elektrobicikla nije pouzdano, to jest nije nikako riješio. Iako postižu brzinu mopeda, nisu dužni registrirati ih, nije im potrebna nikakva dozvola za vožnju. Umjesto prometnica za motorna vozila, smatram ih motornim vozilom na električni pogon, nepravilno koriste biciklističe staze, jer sebe smatraju bicilistima (ipak je to sigurnija prometnica). To što nepravilno koriste ove staze utjeruje strah običnim ljudima, jer pretječu bez ikakvog upozorenja, iako svako ovakvo vozilo ima zvono. Odjednom samo nečujno projure pored tebe, često na udaljenosti od par cm. Po mom mišljenju zakonodavac bi trebao donijeti određene propise: ako se smatraju biciklima, onda brzinu treba ograničavati na brzinu 20 km/h; zatim prilikom pretjecanja obavezno moraju tu namjeru najaviti zvonom ili ih pak treba tretirati kao mopede. O električnim rolerima da ne pričam, jer oni voze uglavnom po trotoaru, npr. u BG.
