Arhiv tekstova

Pred i post novogodišnja masovna produkcija zidnih, džepnih i stotinu drugih vrsta kalendara svake je godine u sve većem zamahu. Načinjeni radi prodaje ili promidžbe, svoju će funkciju oni ispuniti ukoliko dobiju prostor na nečijem zidu te ukoliko pouzdano budu ukazivali na tijek dana, tjedana, mjeseci i godine. 

Mnogi su poznavatelji fotografije i dizajna ovu utrku za kalendarskom nakladom shvatili kao izazov te kao mogućnost da svoju umješnost, talent i istinsko poznavanje najnovijih trendova u svijetu dizajna prezentiraju i na ovakvoj vrsti uporabnoga i promidžbenog materijala. Kao rezultat takvih napora pojedinih fotografa i dizajnera nastaju kalendari, istina rijetki, koji se pokraj toga što pokazuju da vrijeme polako ali sigurno prolazi, mogu doista pohvaliti i svojim konačnim izgledom. Vodi se pri tomu računa o dizajnerskom rješenju, kvaliteti otiska, načinu na koji su prilagođeni komunikaciji s korisnikom, zanimljivosti teme, edukativnosti, jasnoći poruke koju ima namjeru odaslati… Naravno, nije nužno za očekivati da se uporabni predmet kao što je zidni kalendar izrađuje s ciljem da postane umjetnina! No poželjno bi bilo da svojim pojavnim oblikom barem ne iritira. Ipak, pojedini primjeri ovogodišnjih kalendara trebali bi nas navesti da se zapitamo: »Nije li kompas negdje izgubljen?« 

U vremenu današnjih globalizacijskih strujanja elementi narodnih tradicija izbijaju u prvi plan. Uvijek privlačni i prihvatljivi širokom krugu ljudi jesu motivi iz narodnog života. Specifična sredina u kojoj živimo i koja još uvijek vrvi segmentima negdašnjih oblika narodnog života ili njihovim modificiranim manifestacijama, doista može biti prihvatljiv izvor inspiracije i za jednog idejnog tvorca kalendara. No činjenica kako svaki dobar uradak odlikuje osobina da svaki njegov sastavni dio obvezatno stoji ondje gdje mu je i mjesto, navodi nas da se zapitamo ima li možda nešto čudno u oblikovanju jednoga od ovogodišnjih kalendara?! 

Kalendar, načinjen očigledno kao promidžbeni materijal jedne tvrtke, kao svoju slikovnu pozadinu ne rabi elemente koji bi upućivali na prirodu njezina poslovanja, već u najvećoj mjeri ističe slike rađene u tehnici slame (istina, nezavidne kvalitete) koje svojom tehnikom direktno ukazuju na konkretnu tradiciju bunjevačkih Hrvata. Potom su tu istaknuti i drugi motivi istoga izvorišta, osobito popularna Dužijanca. Ono što unosi pomutnju jest činjenica da se kao blagdani uz pojedinačne dane u godini navode samo i jedino oni iz pravoslavnog kalendara, poput Roždenstvo Hristovo-Božić, Sveti velikomučenik Georgije-Đurđevdan, Nikoljdan, Sveta Petka… Negativan dojam koji ova kompilacija od kalendara ostavlja prosto je nemoguće ne izraziti. Negativan ne zbog izbora prezentiranih tradicija već zbog načina njihovoga povezivanja, odnosno uklapanja jedne u drugu, a koji bi trebao biti neprihvatljiv za obadvije podjednako. Kada se osvrnemo na gore rečeno, pitanje je što se to korisniku želi poručiti, kakva se to informacija korisniku nudi? 

    Ne ulazeći u dublju analizu cilja i želje ovakvog načina oblikovanja kalendara, njegove dobre ili loše namjere, niti postoji li uopće ikakva namjera, na mjestu bi bilo zapitati se ne unosi li se ovakvim oblikom prezentacije zbrka u opće stanje stvari, ne narušavaju li se na taj način temeljne vrijednosti pojedinih tradicija i gdje se stiče pravo rabiti tuđa obilježja za osobne potrebe ovako olako i nadasve neprimjereno?!