Arhiv tekstova
03.02.2006
T(v)jednik
Uvijek samozatajan, neprijeporni intelektualni i politički vođa albanskog naroda Kosova gospodin Ibrahim Rugova pokopan je 26. siječnja u veliku zasebnu kriptu na groblju boraca OVK u naselju Velanija u Prištini, bez vjerskog obreda, po »državnoj« želji u »nacionalnoj« sahrani. Taj tihi čovjek poznat širom svijeta sa svilenim šalom preko kravate oko vrata, rijetko je govorio, a tako puno rekao svojim odmjerenim i suzdržanim stilom filozofa politike i povijesnih zbivanja. I kad je bio Miloševićev uznik u Beogradu 1999. godine, i u egzilu u Italiji i čim je mogao sa svojim narodom kao aklamirani predsjednik. Premda nije doživio da vidi što će biti oficijelni status njegove Dardanije (to ilirsko ime je stavio na zastavu Kosova) za koju je živio i radio. Eto i svoj sprovod, budući da je znao da će umrijeti, i to u svojoj kući, kao domaćin, dao je da bude onako kako i gdje nacija želi, za njegovu vječnu šutnju, a u nazočnosti državnika i uglednika 40 zemalja svijeta, u surovo hladno siječanjsko rano popodne, uz tri plotuna i pet kratkih govora njegovih državnika.
Rugova je šuteći svoje rekao, njegovo su oružje bile riječi i misli, knjige i filozofija državnosti ove specifične po svemu pokrajine, i neprijeporna vjera u njegov slabo naobraženi narod, ali koji je odavna već spoznao što više ne želi, a što želi. Hoće li to uvažiti velike sile i moćnici svijeta, vidjet će se ubrzo, a Rugova – predsjednik je učinio tiho i mirno, koliko je mogao u »balkanskom kotlu«, a znao je da i tako uvijek odlučuju veliki i jaki prema svojim zamišljenim ili stvarnim potrebama.
»Iskreno se nadam da će njegovo naslijeđe voditi lidere Kosova da očuvaju jedinstvo i iskažu odgovornost. To je ono što međunarodna zajednica traži od njih i što od njih očekuju ljudi na Kosovu«, rekao je Javier Solana, kao jedan od glavnih lidera Europske unije i dokazani demokrata (još kao mladić zatočenik diktatora Franca).
UN su izabrale pravu osobu, Marti Ahtisarija, da vodi pregovore o statusu Kosova, i nadamo se da će on uz pomoć svih sudionika pronaći rješenje fer i održivo, koje će Balkanu dati odlučujući korak naprijed prema Europi, a tad ni granice ništa neće više značiti, a duhovi prošlosti bit će protjerani zauvijek. To je najbolji način odavanja pošte Ibrahimu Rugovi.
Po svemu sudeći Kosovo će biti »uvjetno neovisno«, ma što to značilo, pod pokroviteljstvom UN, s punom autonomijom srpske i ostale manjine, a zasebnom zaštitom svjetske kulturne baštine iz doba Nemanjića. Točka.
Odajući jedan pijetet, moramo i drugi, 250. godišnjicu rođenja Mozarta (Wolfganga Amadeusa), genija glazbe. Budući da vaš kolumnist nije bolji znalac klasične glazbe, ali pamti što kažu pametni ljudi koji što-šta znaju, pa se tako sjetio, što je komentirao jedan pokojni gospodin profesor njemačkog jezika iz Banata, kada sam mu rekao da Ivo Pogorelić, tada svjetska zvijezda u usponu k zenitu, gostuje u Subotici na Stanway-u naše Gradske kuće i da će svirati Chopina »na svoj novi način«. Dobio sam revoltirani odgovor znalca klavira glazbe: »Neka mladi gospon pijanist svira Mozarta, ali »na njegov, Mozartov način, a nikako svoj«. Mozarta se ne može improvizirati, nije to laka glazba a la Copin (i George Sandova, ljubav). Ima se svirati kako je napisano i točka, zato bježe svi pijanisti od njega, a kad sviraju pred naobraženom kompetentnom publikom, dapače. Evo, tako dajem doprinos, ovom pričicom, 250. godišnjici rođenja najvećeg genija klasike, po mnogima, neprevaziđenog u klavirskoj glazbi, čuda od djeteta iz Salzburga koji je napisao s 9 ili 12 godina najljepšu glazbu za glasovir, a poslije i opere, koncerte i sve redom i za to ga slavi danas cijeli svijet, premda je umro u 35. godini i pokopan na uboškom groblju bez traga. Slave ga i svi maestri koji znaju dobro da moraju svirati onako kako je Mozart napisao.
A moguće je i da ste gledali Formanov genijalni film (svi su mu filmovi inače genijalni) Amadeus, i vidjeli svu slavu, uspon i jal prema njemu kao onom koji je najbolji, kako to uvijek biva. Počivao u miru ma gdje i neka mu svjetlo pozornice svijetli! Točka.
Neću napisati tko je dobio NIN-ovu nagradu, jer je nebitno, već tko nije. Po petnaesti put nisu je dobili ni Dragan Velikić ni Svetislav Basara, daleko najbolji današnji srpski pisci, dobri za veleposlanike, ali to država odlučuje, a ovo netko drugi, kojem nisu dovoljno dobri Srbi, valjda, a tu je otpao i Albahari koji je imao najbolju knjigu, usput, već je dobio jedanput i što bi htio! Točka. Amen!
