Arhiv tekstova
Posao koji zbilja volim
Skoro pol desetljeća Petar Budanović je aktivan u konobarskoj profesiji, a tijekom svoje dugogodišnje ober karijere posluživao je brojne svoje sugrađane na sjeveru Bačke. Ali, osim domaćim, Pero je godinama bio na usluzi i stranim gostima tijekom osamdesetih godina prošloga vijeka kada je radio u renomiranim hotelima u Poreču. Priča o njegovim početcima u zanimanju, koje nije nimalo lagano i zahtijeva brojne praktične vještine, započinje već pomalo davne 1974. godine u rodnoj Subotici.
»Moj prvi dječački san su bile nebeske visine i želio sam biti pilot, ali otac mi nije dao niti da se oprobam u tim sferama. S druge strane, naš susjed je bio konobar i ja sam ga vidio kako radi, pa se i meni svidjelo i upisao sam se na konobarski smjer u srednjoj Ekonomskoj školi. Od tada, od mojih prvih učeničkih dana na praksi, sve do danas i dalje s nesmanjenim elanom radim ovaj posao koji zbilja volim«, nasmijao se gospon Budanović, kome nitko ne bi dao njegovih šezdeset godina.
Start u Zagrebu, učenje u Maloj gostioni
Prvu konobarsku praksu Petar Budanović je imao u nekadašnjoj renomiranoj subotičkoj kavani Zagreb (koja se nalazila na gradskom korzou op. a ), gdje je dobio osnovne instrukcije i naputke kako se gosti trebaju posluživati i na koji način se odvija posao jednog konobara.
»U biti, u kavani Zagreb sam bio vrlo kratko, svega tjedan dana, jer sam ubrzo transferiran u Malu gostionu na Paliću, gdje sam u pravom smislu riječi prošao sve nužne faze u školovanju za budućeg konobara. Šef mi je bio Andraš Popić i pod njegovom stručnom paskom sam se kalio, od poliranja pribora za jelo (beštek i tanjuri), rezanja kruha, rada u šanku, učenja svih jela i pića, te načina na koji se poslužuju gostima. Nakon tri mjeseca tzv. suhe obuke, uslijedio je moj ulazak u salu s gostima, gdje sam isprva samo šetao i praznio pepeljare, te postupno svladavao nužne praktične vještine posluživanja.«
U prvoj godini srednjoškolske naobrazbe na konobarskom smjeru naš sugovornik je imao praktičnu nastavu tri dana tjedno, dok je u drugoj i trećoj godini školovanja praksa bila svakodnevna.
»Prije podne smo pohađali teoretsku nastavu u školi, a poslije podne smo išli na praksu u brojne subotičke ugostiteljske objekte. Školska građa je obuhvaćala program koji je bio sličan onom učenika ekonomskog smjera, s tom razlikom što smo mi imali stručne predmete vezane uz našu nastavnu građu. Učili smo dva strana jezika, engleski i njemački, te mađarski kao govorni jezik sredine. Od stručnih predmeta imali smo psihologiju ugostiteljstva i organizaciju rada i poslovanje u ugostiteljstvu, koji su bili i moji omiljeni školski predmeti.«
Školovanje i stručno usavršavanje Petar je uspješno okončao i s diplomom kvalificiranog konobara ubrzo je dobio i svoje prvo zaposlenje.
»Prvi službeni posao dobio sam u Fontani, u kojoj sam radio sve do 1981. godine kada sam poželio malo proširiti svoje poslovne vidike i odlučio se poslom zaputiti na jadransku obalu. Preko tadašnje državne službe rada bio je ponuđen posao u Poreču i ja sam spakirao svoje stvari.«
Rad u hotelu
Tada 22-godišnji Petar Budanović zamijenio je Bačku za Istru i započeo novu životno-poslovnu etapu svoga mladoga života. Subotički ugostiteljski milje zamijenila je »međunarodna scena«.
»Novi posao mi je bio vrlo zanimljiv i uzbudljiv, jer sam imao prilike naučiti mnogo novih stvari. Sam rad s gostima u hotelu je bio posve drugačiji, a poznavanje stranih jezika se pokazalo kao izuzetno važan faktor. Startao sam u hotelu Albatros, potom sam prešao u auto kamp Astra, gdje sam radio punu ljetnu sezonu da bih se potom vratio u hotel koji je radio do konca listopada. Tijekom sljedećih sezona na teritoriju Poreštine radio sam još i u Červar Poratu i brojnim objektima turističkog kompleksa Lotos. Radeći na moru uvijek sam težio ka maksimalnoj posvećenosti poslu i dostizanju najviših standarda profesije kojom sam se odlučio baviti. Jer, često se događalo da pored osnovnih radnih obveza u hotelu (dnevni obroci) slijede prekovremeni večernji sati u restoranskom baru ili noćnom klubu. Radilo se puno, iz dana u dan, mjesec u mjesec koliko je trajao sezonski angažman, ali bio sam mlad, motiviran i pun snage.«
Na naš upit je li mu bilo lakše raditi sa stranim ili domaćim gostima, naš sugovornik se nasmijao:
»Osobno, meni je bilo posve svejedno jesu li u pitanju strani ili domaći gosti, jer su se, sukladno uvriježenim pravilima ponašanja u objektima visoke turističke klase i naši ljudi ponašali slično strancima. Druga priča je bila u objektima u kojima su bili isključivo domaći gosti, e tu je već bilo malo teže raditi.«
Današnjica
Sa šezdeset i jednom godinom za pasom Petar Budanović danas je u subotičkom restoranu Spartak i dalje aktivan u profesionalnom posluživanju gostiju. Pitamo ga kako mu danas, iz njegovog bogatog radnog iskustva, izgleda profesija kojoj je posvetio svoj život.
»Izgleda mi i teško i lako. Teško zbog mladih ljudi koji ne shvaćaju ozbiljnost i zahtjevnost ove profesije, s malo radnog iskustva već misle kako sve znaju a pritom se ne žele usavršavati i napredovati. Nije ugostiteljstvo iznijeti tri pive, dvije coca-cole i kave. Ugostiteljstvo je mnogo složenije i zahtijeva kontinuirano usavršavanje, a sve u cilju razvijanja i unaprjeđenja kvalitete usluge. Konačno, u srednjoškolskom programu nema više predmeta psihologija ugostiteljstva koja daje osnove pravilnog i uspješnog komuniciranja s gostom. Ne može se na isti način postupati sa svakim gostom.«
Koronavirus je, kao i u brojnim drugim sferama življenja, umnogome promijenio i brojne ustaljene relacije u ugostiteljstvu. Pitamo Petra kako se on konkretno u svome poslu prilagođava novim naputcima i propisanim mjerama.
»Svi se moraju prilagoditi novonastaloj situaciji i mjerama opreza koje su propisane. Najviše je to utjecalo na vremensko trajanje svatovskog pira, koji je sada umjesto u noćnim, u cijelosti u dnevnim satima. Naravno, uz maksimalno poštovanje zahtijevanih mjera opreza, prakticiranja distance, nošenja zaštitnih maski od strane restoranskog osoblja. Život i ugostiteljstvo moraju ići dalje...«
D. P.
