Arhiv tekstova Arhiv tekstova

U raju evergreena

Sugrađani koji su krajem prošlog i početkom ovoga tjedna ciljano išli na kazališne predstave, preciznije monodrame, svojim domovima su se nakon njihove izvedbe zacijelo vratili duhovno bogatiji, mentalno razgibaniji i emotivno pozitivniji. Zasluge za to u podjednakoj mjeri imaju i Drama na mađarskom Narodnog kazališta i uprava Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo. No, pođimo redom.
Odlukom da na repertoar uvrsti monodramu Kaia Hensela Klammov rat (Klamm háborúja) Drama na mađarskom napravila je i inteligentan i neobičan potez na putu do punog pogotka u izboru djela, koje je na sceni Jadrana premijerno izvedeno prošlog petka, 9. listopada. Monodrama koju je Hensel napisao 2000., a dvije godine kasnije za nju dobio nagradu Njemačkog kazališta za mlade; monodrama koja je 19. siječnja 2008. premijerno izvedena u Budimpešti i čiji je protagonist Péter Scherer već iste godine za ulogu Klamma počeo osvajati brojne nagrade monodrama je koja i subotičkoj postavci obećava blistavu budućnost gdje se god pojavi (a iskreno se nadamo da će gostovanja biti puno), ne samo zbog aktualnosti i snage samoga djela nego i zbog redateljskog znanja Kinge Mezei, a možda još i više glumačkog umijeća Sándora Lászlóa. Tko je god upoznat s ovim tekstom (ili predstavom) složit će se kako je Hensel napisao ne samo univerzalnu nego i temu koju protok vremena – zvučat će možda paradoksalno – pomlađuje; nešto poput »omladinske verzije« Orwellove 1984.: u začetku skoro pa znanstveno-fantastična, a danas-sutra skoro pa povijesna. Priča je jednostavna, i tim više vrijedna: učenik Sascha objesio se zbog toga što je pao na maturskom, jer mu je profesor Klamm dao slabu ocjenu. Profesor zbog toga prvo dolazi u sukob s učenicima, a kasnije i s kolegama da bi na koncu, nakon vlastitog moralnog posrnuća, na posljednjem satu sljedeće godine i sam izvršio samoubojstvo pred razredom. Iza ovog sažetka, međutim, krije se čitav niz izazovnih pitanja, dvojbi i sumnji vezanih za sustav modernog obrazovanja. Glumac Sándor László na izuzetno uvjerljiv i ekspresivni način, tekstom koji od prve do posljednje minute veže gledateljevu pažnju, dovodi u pitanje ne samo smisao današnje verzije učenja (može i s navodnicima) u školi nego i suštinske odnose na relaciji profesor – učenik, odnosno kolega – kolega. Jedno od najprovokativnijih pitanja svakako je koliko ova tema može biti poticaj učenicima da se i sami potencijalno sažive s likom Sasche i time ne samo ucijene nekog budućeg Klamma nego ga ujedno i moralno dotuku i stave na stup srama. A, s druge strane... pa Klammov rat u Budimpešti je još prije 12 godina izveden upravo u Dječjem i omladinskom kazalištu Kolibri, s naznakom da je namijenjen publici od »14+«.
Dva-tri dana kasnije (prva repriza Klammovog rata bila je već u subotu), dakle u ponedjeljak, 12. listopada, na bini velike dvorane HKC-a Bunjevačko kolo neobični, a hvale vrijedni prizor: umjesto na neku predstavu amaterske skupine, »komedije ‘s motivima iz pučkog života’«, publika hrli na monodramu Naši dani u izvedbi bivšeg ravnatelja novosadskog Srpskog narodnog pozorišta i redatelja u istoj kući Radoslava Milenkovića. Predstava, koju je još 1982. postavio u zagrebačkom Teatru MM; predstava koju je za tih 38 godina odigrao više od 1.700 puta; predstava koja je rađena po motivima pjesama Vladislava Petkovića Disa (Naši dani i Himna) i satira Radoja Domanovića (Stradija, Danga i Mrtvo more) bila je dovoljno jak razlog – poput nedavnog gostovanja Zagrebačke filharmonije na Trgu slobode – da i ovoga puta ljubav prema umjetnosti nadjača strah od kazni zbog nepoštovanja propisanih mjera uslijed... znate već čega. Ako Henselovo djelo tek ulazi u raj univerzalnog evergreena, onda Dis, a posebno Domanović, ovih dana posthumno beru najslanije plodove domaćeg zabranjenog voća. Sve, ama baš sve što se tiče državne i lokalne vlasti preslika je vremena o kom su prije više od stoljeća pisali: i Vođa, i ministri, i zastupnici, i vijećnici, i činovnici..., a Milenković, iskusan kakvim su ga godine načinile i vispren, kakav već jeste, samo ih je odjenuo u današnje ruho, a svojim je dosjetkama na račun vlastodržaca iz njihovog najfriškijeg repertoara, te fantastičnim transformacijama (glasom, mimikom...) publiku tjerao na salve smijeha i da ga aplauzom prekidaju usred predstave. Bravo, bravo!
I što bi, umjesto kazališne kritike u pokušaju, trebao biti zaključak nakon ove dvije odgledane monodrame? Ima ih više, pa ćemo samo ukratko. Recimo, neobični (i inteligentni, također) potez Drame na mađarskom da na repertoar uvrsti Klammov rat sadržan je u činjenici da je za premijeru u Subotici izabran glumac Újvidéki Színháza (Novosadsko kazalište), a za redateljicu »slobodni strijelac«, a sve u cilju osnovne funkcije kazališta: da (pro)govori o »aktualnom trenutku« za čim danas vape i mnogo jače scene od one u Jadranu. Isto se može reći i za Bunjevačko kolo: odlukom da ugoste Radoslava Milenkovića (jer su ga, kako neslužbeno saznajemo, druge kuće iz... hmmm... nepoznatih razloga odbile) rukovodstvo HKC-a napravilo je hrabar iskorak iz okvira tzv. zavičajne kulture u sferu tzv. integracije u šire društvene okvire, pokazujući na taj način da Hrvatski kulturni centar može biti mjesto u kom će se gledati (ili slušati, svejedno) kvalitetni sadržaji i u koje će iz istih razloga dolaziti Subotičani, a ne samo njegovi članovi, rodbina, prijatelji i susjedi. Upućenijima u zbivanja u Centru – dugo, dugo opterećenom palanačkim mentalitetom, financijskim malverzacijama i intrigama svake vrste – poznato je da, čak i kao »podstanar u svojoj kući«, Bunjevačko kolo svoju veliku dvoranu bez naknade umije ustupiti i Baletskoj školi Raičević.
Pouka na temelju ova dva primjera ima mnoštvo, a osnovna se krije… Recimo, u Vođi.
Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika