Arhiv tekstova
Neoapsolutizam i nagodba
Povijest bilježi tri Bečke revolucije tijekom 1848. godine. Za porodicu Habsburg treća, koja je izbila 6. listopada, bila je najkritičnija. Dvor bježi iz Beča u Češku (Olomouc). Car i kralj Ferdinand V. abdicira (na pritisak političara, vojskovođa), njegov sin Franjo, koji je bio neambiciozan, odriče se svojih nasljednih prava u korist svog osamnaestgodišnjeg sina, koji je iste godine 2. prosinca, pod imenom Franjo Josip I. krunisan za kralja. On je živio 86 godina i njegov lik i djelo bit će sudbonosni za sve narode srednje i južne Europe, čije daleke posljedice osjećamo do današnjih dana. No, da idemo redom: do konca studenoga grof Windisch-Grätz s austrijskim i ban Josip Jelačić s hrvatskim trupama vojno su spriječili mađarske revolucionare da se spoje s bečkim, da im pruže vojnu pomoć, i nakon toga su porazili treću Bečku revoluciju. Na krunisanju je prisustvovao i Jelačić, iskazujući svoju odlučnu podršku i odanost bečkom Dvoru. Mađari nisu prihvatili ovo krunisanje i nadalje su Ferdinanda V. smatrali za kralja, budući da je on bio živ, tako da se Franjo Josip nije zakleo na tada važeći mađarski Ustav, niti se krunisao. Trebamo malo »zaviriti« i u Jelačićev put do ovog povijesnog čina. Jelačić, usprkos protivljenju kralja, kao hrvatski ban 25. ožuljka 1848. saziva hrvatsko-ilirski »skup« koj je pretvoren u hrvatski Sabor. Poput Mađara, i ovaj Sabor šalje Beču svoje zahtjeve, među ostalima: ujedinjenje Hrvatsko-slavonskog kraljevstva s Dalmacijom, njeno otcjepljenje od ugarske krune itd. Mađare nazivaju »separatistima« koji slabe monarhiju, istovremeno su i protiv Bečke revolucije. Jelačić vidi budućnost u »austroslavenizmu«, jer je Austrija »zalog slobode slavenskih naroda« (Turci vladaju u Srbiji i Bosni); istovremeno zalaže se za stvaranje autonomne »Srpske Vojvodine«. Franjo Josip je 4. ožujka 1849. godine objavio oktrojirani ustav (ustav izdan od vladara), što je bio osnov za stvaranje apsolutističke vlasti. Ustav je bio uperen protiv »pobunjenih Mađara«, dijelove »ugarske krune« podijelio je na »austrijske krunske pokrajine«: Mađarska kraljevina, Erdelj, Vojna krajina i na Hrvatsku-Dalmaciju s Rijekom. Mađarska reakcija bila je žestoka. Zemaljski sabor u Debrecenu je objavio detronizaciju Habsburgovaca i neovisnu Mađarsku.
Slom revolucije i odmazda
Bečki dvor se također odlučio za odlučnu akciju: s tri strane tri armije pod rukovodstvom grofa Windisch-Grätza, maršala Radetzkog i bana Jelačića napali su Mađarsku. Jelačić je djelovao u južnom kraju (Bačka, Banat) pomažući pobunjenim Srbima. Franjo Josip I., kad je vidio da je otpor Mađara žestok, svojeručno je napisao pismo ruskom caru Nikolaju I. i tražio vojnu pomoć. Car je potvrdno odgovorio i 9. svibnja s 200.000 vojnika napada Mađarsku s istoka. Uvidjevši da se ne može dalje boriti, glavnokomandirajući Artúr Görgei odlučio se predati ruskom komandantu Paskijeviču kod Világosa 13. kolovoza s dijelom armije, s molbom da se njegovi časnici poštede retorzija, što je Paskijevič i obećao. Franc Jozef je mislio drugačije, ovlastio je generala Haynaua da »napravi red« u Mađarskoj. Haynau (zbog brutalnosti nazvan »Hijena iz Brešće«) postupio je shodno svom »renomeu«: dao je pogubiti više stotina časnika i građana, među njima i dvanaest mađarskih generala i jednog pukovnika 6. listopada 1849. godine u Aradu. U Budimu je strijeljan i prvi predsjednik neovisne mađarske Vlade grof Batthány. Zbog međunarodnog protesta on je smijenjen, a za »upravitelja« Mađarske postavljen je Aleksandar Bach, čija se vladavina temeljila na apsolutizmu kog je provodio u Mađarskoj, ali i u Hrvatskoj. Njemački jezik je uveden kao obavezan, a »Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat« postalo je zasebna austrijska pokrajina. Bachov »režim« je ukinut 1860. kada je on smijenjen i ukinuta je i nova teritorijalna podjela Mađarske. Iduće godine car Franjo Josip je raspustio i mađarski parlament, vladao je sam i shodno »neoprosvijećenoj« doktrini uveo tzv. provizorium.
Austro-ugarska nagodba
Niz političkih potresa doživio je Franjo Josip dok je prihvatio ponudu da se nagodi s Mađarima. Pruski kancelar Bismark je odlučio ujediniti »njemačke zemlje«, ali ne pod dinastijom Habsburg nego pod dinastijom Hohenzoller. Austrija je doživjela i nekoliko vojnih poraza, što je skoro dovelo do bankrota zemlje. Ponovno je sazvao mađarski Zemaljski sabor i do nagodbe je došlo 1867. godine. Kralj je priznao sve zakone iz 1848. godine i postavio je grofa Gyulu Andrássyja za premijera druge odgovorne mađarske vlade. Doputovao je u Budim, gde je u srednjovjekovnoj crkvi kralja Mátyása 8. lipnja 1867. godine krunisan krunom sv. Stjepana za mađarskog kralja. Tim činom je stvorena Austro-Ugarska monarhija. Ova nagodba i stvaranje dvojne monarhije nije se dopala slavenskim narodima koji su živjeli u monarhiji. Neki su predlagali da se stvori trojna monarhija Austrijska-Ugarska-Slavenska, ali vladar takvu ideju nije prihvatio. Koncem 1868., 17. studenog, došlo je i do Hrvatsko-ugarske nagodbe, koju su izglasovala oba sabora i ovim su položeni pravni temelji državne zajednice. Ovo je svakako bilo kompromisno rješenje i kao takvo naišlo je na brojne kritike, ali i na odobravanja.
