Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Dati Bogu Božje

Isus se tijekom svoga javnog djelovanja susretao s različitim ljudima. Među mnogobrojnima koji su željeli susresti Isusa bili su i farizeji. No, oni nisu bili potaknuti iskrenom željom za susretom s Kristom nego željom da ga iskušaju, kako bi lakše skovali plan protiv njega. Jedan takav pokušaj bilježi i evanđelist Matej (usp. Mt 22,15-21).

Farizejska zamka

U želji da ostvare svoj cilj, farizeji pristupaju Isusu lukavo. Laskajući mu, pokušavaju prikriti svoje namjere. No, i običan čovjek lako prozre laskavca, a da neće Isus, koji je znao čitati ljudska srca. Farizeji pokušavaju Isusa uhvatiti u stupicu pitanjem o porezu, jer je za Židove plaćanje poreza Rimljanima bila bolna točka i među njima vladala su oprječna mišljenja. Oni se u svome pristupu prave nevješti te se pokušavaju predstaviti Isusu kao oni koji žele da ih on riješi dvojbe: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« (Mt 22, 16-17). Znali su da je plaćanje poreza obvezno, iako su o tome različite skupine različito mislile, pa i sami su redovito plaćali. Ali znali su i to da što god da Isus odgovori steći će neprijatelje u narodu i bit će ga lakše uhvatiti i ukloniti. Također, pitanje poreza bilo je i pitanje iskazivanja štovanja caru kao božanstvu, što je za Rimljane bilo normalno, ali za Židove neshvatljivo i neprihvatljivo, jer se suprotstavljalo prvoj Božjoj zapovijedi. Tako da i s te strane, ako se prikloni plaćanju poreza, za Židove će biti bogohulnik, a ako kaže protiv, za Rimljane će biti buntovnik. Stoga se može reći da je farizejska provokacija bila uistinu dobro smišljena. Ipak, čovjek je samo Božje stvorenje i ne postoji način da Boga prevari. Isus, ne samo da je bio u stanju prozreti njihove namjere nego je znao i izbjeći zamku koju su mu postavili. Dao im je odgovor kojim oni nisu znali što bi: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« (Mt 22,21). To je odgovor koji ga ne svrstava ni na jednu stranu, te ga nikako ne mogu optužiti za bilo što. No, to je odgovor u kojem se krije smjernica za kršćanski život.

Dajem li Bogu Božje?

Izgled poreznog novca u Isusovo vrijeme jasno je govorio što pripada caru, no ljudi često zaboravljaju što pripada Bogu. Tu nastaje problem. Nisu Božje prigodne pobožnosti, isprazne molitve, običaji i tradicija nego čovjek kao takav, jer on je slika Božja. Car je utisnuo svoj lik na novčić, a Bog je svoj utisnuo u svakoga od nas, stvorio nas je na svoju sliku. Tako car želi svoj novac na kojem je njegov lik, a Bog želi nas jer u nama prebiva njegova slika. Ova nas činjenica navodi da sagledamo svoj vjerski život iz jednog drugog kuta. Jer, mi za Boga ostavljamo ostatke svoga slobodnog vremena, teškoće i muke svoga života, a on želi nas, cijeli naš život. Već sada možemo uvidjeti da je naša pobožnost nedovoljna, jer se često svodi na nedjeljne mise, na koje često idemo iz običaja, zbog drugih ili jer imamo višak slobodnog vremena. A Bog želi da dolazimo radi njega samog. Naše molitve koje su nabrajanje naučenih obrazaca ili vapaji kada želimo da nam Bog nešto da, a nikada nisu usmjerene na zahvaljivanje ili kajanje zbog nekih grešaka i propusta, također se ne mogu računati kao davanja Bogu Božjeg. On želi da naša molitva bude vrijeme koje odvajamo samo za njega u želji da ga susretnemo, da osluhnemo što nam ima poručiti. Želi da često pronalazimo takvo vrijeme koje ćemo samo njemu posvetiti.
Mnogo puta u utrci za ovozemaljskim dobrima nemamo dovoljno vremena za Boga. Sve prilike koje nam nudi svijet smatramo jedinstvenim, moramo ih iskoristiti – i prilike za posao, za odmor, za druženje, za upoznavanje… A uvijek mislimo da će za Boga biti prilike i kasnije, pa ono što njemu trebamo dati odgađamo kako bismo imali više vremena za svijet. No, imajmo na umu Božju poruku po proroku Izaiji: »Nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo« (Iz 45,6). Zato, nemojmo se predati ništavilu nego tražimo život u Bogu, koji nas je stvorio na svoju sliku.
Naravno, ne želi Bog da prestanemo živjeti u svijetu nego želi naše svjedočanstvo vjere u svakoj prilici. Želi da jasno stanemo protiv društvenih normi ponašanja, koje se protive njegovom zakonu, da se ne sramimo svoje vjere, da budemo kršćani ne samo imenom nego i životom. Tako dajemo Bogu Božje.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika