Arhiv tekstova
Učitelj Mato i Marta
Stariji ljudi u Sonti oko 80 godina starosti i više još se i danas sjećaju učitelja i kantora Mate Šibalina. Osobno sam u svojoj obitelji također slušala o njemu, ali nigdje nisam mogla pronaći njegovu fotografiju. »Tko traži, naći će.« Tako i ja nađoh jednom prilikom u obilasku starice Marte Vidović, Vidaković (Ušine). Pisala sam o njoj u priči Slika za križ. Među starim fotografijama podastrla mi se, rekla bih, sudbinski, mala crno-bijela fotografija veličine 9,5x6,5cm.
Fotografija je snimljena školske 1941./42. godine u dvorištu ispred škole. Tu školu su mještani zvali ili Bila škula ili Škula kod Pejakovi, jer je prvi susjed bio nadimkom Pejak. Danas se tu nalazi vrtić Ljubičica. Ovo je maturalna fotografija na kojoj su djeca rođena oko 1930. Svi su oni završili malu maturu koja je tada trajala šest godina. Poslije nje se produžavalo na zanate ili više škole.
Djeca na slici su sa svojim učiteljem Matom Šibalinom i svećenikom čijem imenu i prezimenu nisam mogla ući u trag. Moguće da je svećenik Marin Vakoš ili Josip Đurić. Mato je odgojio mnoge generacije Sonćana. Učenici ga se sjećaju kao vrijednog, požrtvovnog, pravednog i zahtjevnog učitelja. Šećući između klupa s rukama na leđima s krajnjom ozbiljnošću je pratio rad učenika. Gdje god je primijetio da dijete može više i bolje, dobronamjerno ga je poticao. Onog tko se isticao lijenošću i nedisciplinom kažnjavao je šibom. To je bila mjera u duhu tadašnjeg odgoja.
Na fotografiji, gledajući nama s lijeve na desnu stranu, u redu u kojemu stoji učitelj Mato je Eva Zlatar, Dupankina. U drugome redu s desna na lijevo od župnika osma po redu, sjedi Marta Vidaković, Ušina (1930. – 2019.). Ona je u šarenoj bluzi. Martu sam posjetila u jesen 2018. Dobro se sjećala svoga učitelja koji je često dolazio kod njenoga oca. Otac Lovro je bio od imućnijih ljudi u Sonti. Imao je više od maksimuma zemlje, vinograd, voćnjak, konje, krave, svinje, ovce i perad. Oko kuće su imali pozamašnu okućnicu s preko dvadeset stabala dudova. U kući su imali pecaru rakije te je kuća bila uvijek puna svijeta, što ukućana, što nadničara i drugih posjetitelja. Učitelj Šibalin je volio biti u tijeku sonćanskih zbivanja te je tako bio čest posjetitelj. Marta je bila odlična učenica na zadovoljstvo svoga oca i učitelja. Imala je vrlo lijep glas i bila je članica crkvenog zbora Sveti Lovro, a kada bi učitelj dolazio, bilo joj je »zapovjeđeno« da pjeva. Učitelj je približavao uho da što bolje čuje Martino pjevanje i da joj da korisne naputke, jer je on bio zborovođa u crkvi. Marta se nije voljela eksponirati i prilikom mog posjeta mi je ispričala:
»Ako slučajno primetim da ide učitelj kod nas, a ja sve kroz bašču i vinograd, pa pobignem o doma. Dok je dolazio u Ušinu kuću, zaticao je ukućane u raznim poslovima, pa tako i u sakupljanju dudinja. Uči, Marta, učite dice, kad izučiš škule nećeš morat toliko radit.«
Ali, Marta, iako je bila odlična učenica, nije imala namjeru nastaviti školovanje. Njoj je bilo lijepo baviti se poslovima uz roditelje kao njihovo najstarije dijete. Inače, djeca s ove fotografije nisu imala veći izbor za budućnost niti im je netko mogao ukazati kako se dolazi do boljeg života.
Evu Zlatar, Dupankinu (1929. – 2014.) je ovih dana identificirala kći Ana Miloš, Jovina. Eva je pošla putem kao i većina ove djece s fotografije. Po završetku škole uključila se u sve poslove koje iziskuje težački život.
Vrlo je rijetka ova fotografija. Nije mi poznato da je još netko ima ili čuva. Marta ju je sačuvala, a nadam se da će ju čuvati i njeni potomci.
Ruža Silađev
