Arhiv tekstova

Mladi se u šali često krenu predstaviti rečenicom: rođen sam kao mala beba 1981. godine. Tako je počeo i ovaj razgovor sa studentom teologije Marijanom Vukovom. 

Promatrajući svoj život, Marijan prati svaki dio svoga života kronološki, pamteći datume i godine skoro svih važnih događaja. Tako nam je opisao i svoj životni poziv.

»U Subotici sam živio do 2000. godine, sve dok nisam pošao na studij u Zagreb. Osnovnu naobrazbu završio sam u školi Ivan Goran Kovačić, a u Gimnaziji sam pohađao prirodno-matematički smjer. Cijeli sam život obraćao dosta pažnje na raskrižje moga života. Prvi put kada sam završio osmi razred osnovne škole, nisam se mogao opredijeliti što ću kasnije izučavati. U nadi da će se za tih tri-četiri godine iskristalizirati moja želja, upisao sam Gimnaziju«, prisjeća se Marijan Vukov. 

Intenzivnije je razmišljao o budućem zvanju kada je počelo bombardiranje naše zemlje 1999. godine. Tada je bio prekid školovanja oko šest mjeseci i on je to vrijeme iskoristio za molitvu. Bio je dugogodišnji ministrant u crkvi sv. Terezije Avilske, u župi kojoj i pripada. Sada, kada gleda unatrag, vidi razdoblje bombardiranja kao neki novi početak. »Tada nije izgledalo da će rat izgledati poput igrice na kompjutoru. Bio sam uplašen od pravog rata i od drugih stvari, te sam razmišljao više o svojoj budućnosti. To razmišljanje sam usmjerio na moje buduće zvanje«, priča naš sugovornik. Osim nedjeljne svete mise, počeo je sudjelovati na još jednoj misi u tjednu. Obično je to bio četvrtak, jer se nakon mise molilo za mir. 

PRIPREMA: Sve je išlo spontano. Na jednoj večernjoj misi priopćio je župniku Stjepanu Beretiću svoju odluku i on je tada postupio vrlo mudro. Te večeri poslije vjeronauka stavio mu je krunicu u dlan, što je bila poruka da ne stane s molitvom. Po završetku srednje škole primio ga je i biskup. Bila je to za njega velika počast. »Osim posjeta biskupu, pisao sam i zamolbu, na koju sam već sutradan dobio odgovor. Župnik me je upućivao što mi je sve potrebno od dokumentacije za studije i bio mi je od velike pomoći«, kaže Marijan. 

»Sada sam na petoj godini studija teologije. Prvobitno sam završio dvije godine filozofije, a sada pohađam treću godinu teologije. To je Filološko-teološki institut Družbe Isusove, gdje se filozofija izučava na početku studija, a poslije se nastavlja teološki dio. Tako je bitan moment mog poziva bilo i hodočašće na Mariju Bistricu 1999. godine. Tada su išli i bogoslovi koji su studirali istom fakultetu na kojem i ja danas studiram, te je jedan svećenik rekao: ‘Dao Bog da svake godine ostavimo jednog bogoslova više’. Ta rečenica ostala mi je duboko u sjećanju, jer sam tada pomislio kako ću možda upravo ja biti taj«, kaže naš sugovornik. 

STUDIJ: »U početku sam razmišljao o studiju ekonomije u Subotici, a zanimao me je i zemljopis«, kaže Marijan. Budući da živi u blizini sjemeništa u Subotici, mnogi su ga priupitali je li razmišljao kako će postati dio Božje službe. On je pokraj sjemeništa prolazio kao pokraj svake druge zgrade. Tek je u četvrtoj godini srednje škole počeo redovito ići na svetu misu. Od tada je sve češće razmišljao o svojoj budućnosti. »Kada sam donio odluku o svom pozivu, čuvao sam je u sebi kao tajnu. Prvo sam priopćio svojoj majci. Izvana, mnogima je bilo jasno što ću studirati, tako se moji najbliži nisu mnogo iznenadili«, priča Marijan. No, studije ipak ne završavaju samo inteligentni i pametni, već prije svega uporni i radni. Naš sugovornik jedan je od vrijednijih studenata, a pokraj svega, nije ni očekivao da će mu biti ovako zanimljivo. Potvrđuje uzrečicu: »Od rođenja, pa do groba, najljepše je đačko doba.« Kako ističe, to je zbog društva i ljudi koje je upoznao. 

BUDUĆNOST: Marijan je odslužio redovit vojni rok, te ga sad poslije studija čeka đakonsko ređenje, najvjerojatnije u lipnju ove godine. Šesta godina studija je takozvana pastoralna godina. Običaj je da ide služiti u neku mađarsku župu u Vojvodini, kako bi naučio mađarski jezik. Biskupijski jezici su hrvatski, mađarski, slovački i njemački. Posljednja dva jezika su malobrojna. Na ređenju, obećava se biskupu poslušnost i dobija se dekret, te poslije toga zaređeni odlaze raditi gdje su upućeni. »Ovaj poziv jest specijalna misija. Kad uporedimo izučavanje ekonomije ili teologije, ne razlikuje se to znatno. Treba sjesti za stol i grijati knjigu. S druge strane, teologija se studira i na koljenima, u smislu da se ne treba pridati pažnja samo na razum, već je jako bitna i vjera. To je duhovno područje, jer molitva i studije idu skupa. Kasnije, pri radu, svećenik nema radno vrijeme i uglavnom je na raspolaganju cijeli dan. On vodi jedan specifičan način života. U zavisnosti od područja sposobnosti svećenika on će takvu misiju imati. Primjerice, ako je neki svećenik komunikativan, on će ostvariti prisniji kontakt s vjernicima. Drugi tip može biti povučeniji i duboko duhovan i dubok u mislima, te dobar propovjednik i ispovjednik«, objašnjava Marijan Vukov, napominjući i da je jako važan rad s mladima.