Arhiv tekstova
Odazvati se Božjem pozivu
Već treću nedjelju zaredom Isus se svojim prispodobama oštro razračunava s glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, pokušavajući im dati do znanja koja je pogrješka u njihovu stavu i načinu života (usp. Mt 22,1-14). Od tri prispodobe u nizu, ova je najoštrija.
Poruka u apsurdnosti
U središtu ovonedjeljne prispodobe je kraljev poziv na gozbu. Potpuno je neshvatljivo ono što se događa – uzvanici odbijaju poziv. Niti u jednom vremenu kroz povijest nitko ne bi odbio poziv nekog velikaša i čovjeka na položaju, a posebno ne kralja. Naprotiv, svatko bi učinio sve kako bi uopće bio pozvan. Povijest svjedoči o brojnim spletkama i razmiricama da bi se ljudi domogli dvora i bili bliže kralju. A u Isusovoj prispodobi događa se potpuno suprotno. Ljudi se oglušuju na njegov poziv.
Upravo u toj apsurdnosti krije se oštrina poruke. Kraljeva svadbena gozba na koju uzvanici ne žele doći je kraljevstvo Božje, kralj koji poziva je sam Bog, sluge su proroci koji su stoljećima u Božje ime pozivali narod na obraćenje i povratak k Bogu, a uzvanici su pripadnici izabranog naroda, prvenstveno glavari svećenički i starješine narodne. Svi oni odbili su upućeni poziv. Iz ove perspektive lakše možemo shvatiti da prispodoba govori o odnosu Boga i naroda. Bog je prema ljudima uvijek neizmjerno bolji nego što bi mogao biti bilo koji kralj i vođa. No, nažalost, ljudi se prema Bogu često ponašaju mnogo lošije nego što bi se ponašali prema nekom vladaru. Upravo nam to Isus želi poručiti. Bog ljubi čovjeka i želi ga pored sebe, ali postavlja i neke uvjete koje bi čovjek trebao ispuniti. No, čovjek, iako osjeća da mu je Bog potreban, ipak mu je teško njemu se povjeriti i prepušta se napasti da sam odredi koliko i kada će mu Bog trebati. Pada u iskušenje da Boga iskoristi za svoje potrebe, a ne gradi s njim odnos povjerenja i ljubavi.
Nakon iznenađenja da uzvanici odbijaju kraljev poziv na gozbu dolazi još jedno iznenađenje – kralj poziv šalje na drugu adresu: »Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!« (Mt 22,9). Ovdje se misli na pogane, koji nisu bili dio izabranog naroda. Nakon što je Božji narod proigrao svoje izabranje i svoj poziv, Isus svoj navještaj okreće poganima. I najveće iznenađenje je što kralj na kraju kažnjava čovjeka koji nije došao u svadbenom ruhu. Nigdje nije bilo napomenuto da na gozbu smiju doći samo oni koji su prikladno odjeveni. No, ruho je izraz poštovanja i zahvalnosti prema kralju i njegovu pozivu. U prenesenom značenju to je milost Božja koju trebamo sačuvati. Ovo je posebno važno za Crkvu, koja je nasljednica Izraela, koja je novi Božji izabrani narod. I ona će na kraju biti podvrgnuta sudu. Svadbeno ruho Crkve je njeno svjedočanstvo, žar kršćanskoga života. Crkva je ona koja treba održati kršćanstvo živim, bez obzira kakva su vremena. No, pogledamo li Crkvu samo u Europi, iz koje su misionari žar kršćanskoga života nosili na druge kontinente, možemo se ozbiljno zabrinuti. A tko je Crkva? To smo svi mi.
Prispodoba kao poticaj
Svi mi koji ove nedjelje sjedimo u crkvenim klupama i slušamo Isusovu prispodobu o kraljevu pozivu na gozbu ozbiljno se trebamo zamisliti nad sobom. Nemojmo misliti da je ona upućena glavarima Crkve, jer je Isus govorio glavarima narodnim. Ona je upućena svakom kršćaninu koji je krštenjem postao članom Božjega naroda. Bog nas poziva na svetu misu, na sakramente, na različite vrste pobožnosti, jer nam želi biti blizu. No, zamislimo se: odazivamo li se njegovu pozivu ili nemamo dovoljno vremena, jer imamo previše nekog drugog posla? Je li to što se u svojim mislima smatram vjernikom, što prigodno izvršavam vjerske propise dovoljno, je li to odaziv na Božji poziv? Vjerski formalizam u kojem nema srca čini nas farizejima, čini nas onima koji odbijaju odazvati se Bogu. On želi da mu povjerimo svoj život, posebno one obveze i brige zbog kojih mislimo da za njega nemamo vremena. Želi s nama odnos predanja i povjerenja.
Također, trebamo pripaziti da ne budemo kažnjeni poput čovjeka bez svadbenog ruha. Pozvani smo biti Kristovi svjedoci, širiti i čuvati kršćanstvo tamo gdje živimo. Bog nas je za to obdario brojnim milostima i, ako želimo s njime surađivati, za to smo sposobni. No, mi često zaboravljamo da ono što od njega primamo nije samo za nas nego moramo širiti dalje, moramo biti širitelji njegova kraljevstva na zemlji. Zato neka nam ova prispodoba bude trajni poticaj da ostanemo dostojni Božjega poziva.
