Arhiv tekstova
Jadran zvani čežnja – Seget Donji
Za naše cjelokupno dvotjedno ljetovanje u Segetu Donjem uplatili smo u siječnju (s dobrim popustom) i kupili povratnu avionsku kartu do Splita. Poznavajući prilike u mjestu, u hotelu, ljubazno osoblje, misleći na predivno plavo čisto more, bujno zelenilo, opojne mirise, prostranu sobu nad morem i plažom s terasom dužine četrdesetak, a širine oko 10 metara koja zalazi u stare borove i koja je optočena lijepom valovitom ogradom od kovanog željeza, a koja nam je godinama samima na raspolaganju jer inozemni gosti iz susjednih soba ujutro uglavnom odlaze na izlete, bili smo sretni.
Seget Donji je nekada malo ribarsko mjesto, priraslo za Trogir, odvojeno od njega luksuznom marinom u kojoj su jahte tako raskošne da ni ne poželim naći se na njima, postalo zaista ekskluzivno zahvaljujući i brojnim vilama, apartmanima, pansionima. Oni se prostiru cijelom uvalom uz stjenovite plaže, te šetnicama sa smokvama, maslinama, borovima od Trogira, do nekada poznatog hotela Medena. Te su posne, kamenite parcele uz more, na kojima se još grade ovi lijepi objekti (naš hotel je među njima, ali je vješto uklopljen i dograđen oko starog bijelog samostana iz prošlih stoljeća), dobivale u miraz kćeri, a sinovi »dobru« zemlju u unutrašnjosti, u brdima. U ovoj podjeli ženski rod je vremenom prošao bolje.
Od ribarskog mjesta ostalo je još malo naselje s preko trista godina starom kamenom crkvicom i nešto starih kuća, konoba, ribarskih restorana, lukom za ribarske brodice i prije deset godina izgrađenom luksuznom marinom. Oko njih i ispred lučice na klupama sjede starci, a odvojeno na posebnoj klupi starije mještanke. Pretresaju događaje i gunđaju: »Nema više mještana, ovi što su stigli sve će porušiti, za sve se danas pitaju, a bili su ustaše dok smo mi svi u mjestu bili partizani! Kome da čuvamo?!«. Mjestašce je mirno, vegetacija raskošna, more čisto, galebovi plivaju u neposrednoj blizini, ima svuda ježeva, što je znak čiste vode. Nekada mi se učini da sjedeći uz more, uz vjetrić i ne dišem već zrak sam ulazi u moja pluća. Buka koju po cijeli dan prave zrikavci je tako intenzivna i mila da joj konkuriraju samo hučni valovi mora, a svaka pa i najljepša, za nas klasična glazba je suvišna i neprikladna. Prekrasno mjesto na najljepšem moru! I bili smo sretni, očekujući najljepše u ovoj pustoši u sumraku života!
Ali proljetos je stigla pandemija. Lijepo i spokojno podnijeli smo naše staračko progonstvo s obzirom na to da živimo u kući s velikim vrtom, s pogledom na Dunav (kruzeri su prestali uljepšavati vidik) i s našim macama i psima. Nismo ni časak sumnjali da će se situacija do kolovoza promijeniti te da bi naše željeno, posljednje ljetovanje, ulazimo u osamdesetu godinu ove godine, moglo otpasti. Naš Seget Donji bio je naš svjetionik! Vremenom se, međutim, s pogoršanjem situacije s covidom, javio u nama strah, sumnja, neizvjesnost, briga, tuga pa i očaj. Svjetlo na kraju tunela je slabilo.
Ali neizmjerna želja, potreba, ljubav za morem, nemirenje sa situacijom, upornost, učinili su da uložimo napore i pokušamo naizgled nemoguće. Potvrdu o uplati i rezervaciji cjelokupnog aranžmana od hotela dobili smo mailom lako i brzo, a avionsku kartu priložili kao i potvrdu od Ministarstva unutrašnjih poslova o »Uspješno zaprimljenom obrascu s brojem najave o ulasku u Republiku Hrvatsku«.
Uplatili smo za umirovljenike skupa putna osiguranja. Najteže je bilo s testiranjem na koronavirus, pa smo nakon više pokušaja uspjeli dva dana prije polaska i to obaviti. U posljednji tren primivši negativan nalaz na koronavirus spakirali smo se na brzinu. U uzbuđenju sam spakirala sve potrebno, a osobito nepotrebno, samo kristal nisam ponijela! A šešir sam zaboravila!
Jednog petka u 13,45 sati poletjeli smo iz Beograda i, vjerovali ili ne, u 15,30 sati bili smo u našem hotelu koji se nalazi samo 8-9 kilometara od splitske zračne luke.
Ljubazni taksist (koji radi na crno) odnio je teške stvari do naše, od ranije poznate sobe, na nižem nivou, a ja sam se s dvije putovnice sjurila do recepcije gdje me je ljubazno pozdravio recepcioner pruživši mi ključ bez ikakvih drugih formalnosti. Putovnice su mi ostale u ruci, ništa nisam ispunjavala, kaže imali su podatke od prošle godine, pa sam za petnaestak minuta plivala u mom prelijepom moru. Svi su nas lijepo dočekali.
Gostiju je bilo nešto manje nego ranijih godina. Bili su to uglavnom domaći turisti kao i Česi, Mađari, Poljaci, Rusi i nas dvoje Srba! Nitko nije oštetio naš avion (Serbia Airways) niti nas je netko šutnuo ili ošamario, što nam je prije polaska poželio eksponirani narodni zastupnik Skupštine Srbije. Domaći gosti bili su ljubazni, kao svuda gdje žive normalni ljudi.
Čistoća je u hotelu svuda besprijekorna, sijaju se mramorni i keramički podovi, posteljina, ručnici, stolnjaci su bjelji od arktičkog snijega, terasasti vrtovi njegovani, svako jutro špricani umjetnom kišom.
Sve osoblje imalo je maske. Hranu je ovog puta uglavnom serviralo osoblje iza staklene pregrade, a bila je dobra, domaća, ranijih godina ipak nešto bolja.
Za večerom, na duguljastoj terasi nad morem s po jednim redom stolova na tri-četiri metra udaljenim jedan od drugog sjedili smo dugo dok je padao prohladni mrak, a sunce zapadalo iza Čiova i odjekivalo »zvono bono« s obližnje crkvice i svaku večer za sve vrijeme mog boravka u meni je zvučala neodoljiva Šantićeva prelijepa pjesma Večer na školju.
Bilo je divno i sve kao nekada i to na razglednicama iz moje mladosti: kroz debela stabla borova viri more i brojna bijela plovila po njemu, kroz granje se gleda nebo, a noću zvijezde, isto je sunce, isto nebo i zrak, po neka ptica ili vjeverica.
Samo više niotkuda nema ćakulanja, ni pisme.
Neke druge ptičice iz gore spustile su se na more.
Marija Tešić, Novi Sad
rujan 2020.
