Arhiv tekstova
Berba nostalgije
Ne prvi put, kolekcionar i veliki zaljubljenik u stare fotografije Stipan Mijok otvorio nam je svoju zbirku. Ovaj dobroćudni čovjek, bećar staroga kova, uvijek je pun zanimljivih priča. Rođen i odrastao u Plavni, uz šokački divan, bekrijanje i tamburu, mlad se otisnuo trbuhom za kruhom, a po umirovljenju se nije vratio u rodno selo nego u Vukovar. »Stare fotografije sam počeo prikupljati spontano, u početku samo obiteljske, kasnije sve koje svjedoče o običajima davno prošlih vremena. Na ovoj pred nama ovjekovječen je trenutak od prije gotovo sedam desetljeća. Nastala je u dvorištu mojega djeda po ocu, u vrijeme berbe vinograda«, priča Mijok. Priča je autentična, iz prve ruke pripovjedač se živo sjeća mnogih detalja. A kako i ne bi kad je dane prije polaska u školu provodio kod bake i djeda, u njihovoj staroj kući nabijači. »Vojvodina mi je u duši, intenzivno pratim što se dogada s mojim Šokcima koji tamo žive. U sjećanja mi često navire proživljeno u djetinjstvu i ranom momaštvu. Ova fotografija podsjeća me na jednu davnu berbu. Snimljen je jedan od naših bliskih rođaka, mlad i jak, kako melje svježe ubrano grožđe. Djed je imao velike vinograde, a vino je proizvodio manje za sebe, veći dio je prodavao. I uvijek bi prodao sve što bi namijenio tržištu. Kako mi je pričao kasnije, kad sam već puno toga s razumijevanjem primao, ukoliko nešto želiš prodati, prije svega moraš voditi računa o kakvoći, bila to roba ili usluga. Upravo te riječi vodile su me kroz cijeli život. U djetinjstvu sam obožavao berbe vinograda. Danas više ne. U sve su se umiješali novci, pa nema više onih mobaških branja, kad se radilo s voljom, kad je ozračje bilo ispunjeno vrckavim pošalicama i pjesmom. Sjećam se, djed je berbu vinograda najavljivao desetak dana prije, obavještavao susjede i rodbinu za koje je unaprijed znao da će se, kao i svake godine, sigurno odazvati. Uživao sam od početka priprema do kraja berbe. U tjednu prije branja djed bi s nekoliko jačih ljudi izvukao bačve iz podruma, oprao ih, osušio, dezinficirao i vratio na svoja mjesta«, prisjeća se Mijok i ponovno uzima fotografiju u ruke. Svi ukućani, osobito djeca, s nestrpljenjem su čekali dan same berbe i molili se Bogu da kiša ne pokvari ugođaj. »Izjutra na dan berbe kod djeda u dvorištu bi se okupili svi mobaši. Već bi bio postavljen dugački stol s klupama i stolcima, pa bi svi komotno posjedali. Reduše bi iznijele svježe ispečene kifle, a domaćin bi mobašima sipao, muškarcima rakiju, ženama neki domaći liker. Toga dana i mi, djeca, smjeli bismo popiti malo likera. Kasnije bi nam dali i cijeđenog slatkog vina. Kod djeda bi se za stolom izmolio Očenaš, nazdravilo, pojelo koju kiflu i pošlo na posao. Na špediter s konjskom zapregom potovarile bi se velike korpe, pletene od pruća. U jednoj od njih u vinograd bi se nosio doručak, pokriven starinskim, ručno tkanim krušnim tarkom. Nosila bi se šunka, slanina i debela kobasica, sve ostavljeno namjenski za berbu. Potovario bi se i ženski dio mobaša. U veliku traktorsku prikolicu utovarila bi se velika otvorena bačva, u drugu dvije nešto manje. U prikolicama su se prevozili preostali mobaši i djeca. To je za nas bila velika atrakcija, jer je u vrijeme kad je nastala ova fotografija traktora bilo puno manje nego danas. Po dolasku u vinograd doručkovali bismo, pa se rasporedili u redove. Svaki mobaš ponio bi sa sobom kotaricu i nož, a nas djecu zapala bi dužnost da iza berača kupimo otpala i prosuta zrna. Ubrane grozdove iz kotarica berača istresalo bi se u velike korpe koje su snažniji ljudi odnosili do prikolica i istresali u bačve. Kad bi se bačve napunile, odvezle bi se kod djeda u kuću. U toj prvoj turi odvezla bi se trojica najjačih muškaraca, koji bi po istovaru grožđa ostali. Jedan bi okretao ručku mlina, postavljenu na veliku kacu, dvojica bi nosila grožđe u korpama i istresala u mlin. Tijekom toga posla snimljena je i ova fotografija. Dok ne bi iz vinograda stigla nova tura, već dovezeno grožđe bilo bi samljeveno, a sadržina iz kace ispod mlina u vanglama prebačena u veliku kacu, ozidanu u kutu šupe pored podruma. Nakon završetka berbe, djed bi priredio ručak za sve mobaše. Po tradiciji, u velikom kotlu bi se kuhao ovčiji paprikaš, a u krušnoj peći reduše bi ispekle kruha, lepinja i štrudli s makom i orasima. A kako je djed bio na glasu kao veliki bećar, znali su svratiti i tamburaši, pa bi se ostalo do duboko u noć«, uz sjetni osmjeh završava priču Mijok.
Ivan Andrašić
