Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Dobro se izdruskali

Svi se već smistili na kola, čekalo se jedino na dida Peru. On se svaj ušmundo, nikako da se popne. Nikoliko put se kreto, pa ošo natrag još koišta reć ženama što ostale. Na kraj teško izdanijo, pa se popo u šaraglje. Cila puta stojo i držo se za bure. Nikoliko put dlanom otriso oči, veli zasuzile o vitra. A svi znali kako mu srce boli što ni vaj put nisu došla rođena dica i unučad.  Džaba tude i komšije i dobri i njeva dica, nema ni o srca. Krenilo se ščim se stalo razdanjivat. Marka cila puta gledo okolo. Za dram došli u centar. Pošta se još ni otvorila, a naskaku se gužva velika grupa čeljadi, najviše crnpurasti. Zgođušni, većinom mladi. Konju bi rep mogli iščupat. »Eto, a ja velim nema čeljadi. Vi vada čeku kaka posla. Znadem da svakomu triba svaka nadnica pridzimu«, divani Marka. »Ta idi, molim ti! Kake crne nadnice? Obnarodovalo se da će danas priko pošte država isplaćivat nikaku, kako to zovu, socijalnu pomoć. Ne znam kako, al vi to dobiju svakoga miseca, pa ščim jim novo dite dojde na svit, pomoć se poveća«, tolmači mu bać Iva. »Pa kako to misliš, taki mladi i jaki, pa dobiju pomoć o države? Bome, toga ko nas nema. Ako kogod kakogod i dobije štogod, taj stvarno ni za ništa. A ve mlađe oma obide nikaka komisija, pa ako vidu da nisu bolesni, ponudu jim posov kaki izučili. Ako neće radit, oma ji se skine sa pomoći«, veli Marka. Bać Iva samo odmanijo rukom. »Nema ko nas nikaki komisija što ve kontrolišu. I ne samo da svakoga miseca dobiju novaca, pridzimu jim raznesu i drva, opraštu jim i letriku, zabadva dobiju poveliki paketa za jist i za oprat se. Bome, lane jim razdilili i matrijal za pravit kupatila i još jim dali novaca da imu platit majstore. Priklane jim podilili i novaca za kupit kuće«, tolmači mu bać Iva. U tomu stigli i do kraj sela, pa okrenili na upust nuz Medan. Nus put više nisu vidli živoga svita. Selo prazno, atar prazan. Samo se izdaleka čuju traktori i kombaji. Nema ni berbancki pisama i smija, nema ni čeljadi što beru kukuruze. »E, pajto moj, štaj vo, ne mož nusput vidit ni šugavoga kera. A znadem ka smo bili dica i išli u berbu, u vo doba već bili puni sokakevi svita, pa ka dojdemo do Medana, crnpurasta dica se već cigru i kuplju po okolni barica. Izdaleka s vitrom znala dojt i pisma ni što poranili prija nas. A gle sad, kanda i Medan pust«, čudi se Marka. »Pa mora bit pust, ka se priselijo u selo. A i ne znam šta bi ti odvratijo novo, otkud bi počo. Najveće nam zlo došlo ka nam ošli ni što možu najglasnije pivat. Jako ji puno ošlo u druge države, odveli i njevu dicu, danas već ima i puno mali što došli na svit u tuđemu svitu. A ako malo bolje pogledaš, za tu dicu će danasutra vamo bit tuđi svit. Znadeš kako je, di čeljade dojde na svit, tamo je i njegov dom. A vamo sve više stari. Ostali mi što više nemamo glasa za pismu. A i da imamo, to bi bila kakagod tugovanaka«, veli bać Iva, pa se i on otriše dlanom. Utomu stigli i do vinograda. Marke drago što ope išo na vatreni koli. Ni mu smetalo ni što su se baš dobro izdruskali.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika