Arhiv tekstova
Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo u igri velikih sila
Planirano otcjepljenje od Austrijskog carstva i obnova Hrvatsko-Ugarske kraljevine nije uspjela. Prvobitni urotnici bili su najviši dužnosnici u svojim zemljama: Nikola Zrinjski bio je ban Hrvatske, a Ferenc Wesselény je bio nador Ugarske (danas bi rekli premijer vlade). Zrinjski je preko svojih veza probao tražiti pomoć od francuskog kralja Luja XIV. (zvanog i »kralj sunca«); a Wesselény je tražio preko erdeljskog vojvode kontakt i pomoć od Otomanske imperije. Nakon smrti svog brata, novi ban Hrvatske je postao Petar Zrinski koji je u urotu uključio i svog šurjaka Fran Krste Frankopana, čija se kćer udala za grofa Ferenca Rákóczija, i tako je ta moćna bogata porodica iz gornje Ugarske postala član urote. Dvor kralja Lipota I. je preko Francuza i Turaka saznao sve detalje o uroti, ali je čekao ishod spora Francuske i Španjolske oko Nizozemske; i nakon uspješnog okončanja spora francuski kralj Luj XIV. se dogovorio s kraljem Lipotom I. i »napustio« je urotnike, a i turska Porta je odbila pomoć. Danas bi rekli da su tadašnje »velike sile« napustile Hrvatsku i Ugarsku. Usprkos ovom događaju, 1670. Zrinski i Frankopan pokreću ustanak, koji je carska vojska lako ugušila. Obojicu je Lipot I. pozvao u Beč, gdje su ih primili kao goste, i nadajući se njegovoj milosti, sve su priznali. Zrinjski je napisao pismo Ferencu Rákócziju da i on prekine ustanak, što je i učinio 1. svibnja iste godine i sklonio se u utvrdu Munkač (Munkačevo). Kada su se borbe stišale, odlučeno je da se urotnicima sudi u Winerneuštadtu. Uhićen je i Ferenc Nádasdy glavni sudac u Ugarskoj. Sva trojica su osuđeni na smrt i pogubljeni odsjecanjem glave 1671. godine, a sva imovina porodice im je oduzeta. To je bio kraj dvije moćne obitelji. Pošto Rákóczi nije bio dostupan, njegov »grijeh« je njegova majka za ogromnu sumu otkupila, jer je on »za katolicizam učinio mnogo« pošto se »rekatolizirao« napustivši protestantizam. Tijekom istrage ukupno je oko 300 plemićkoj porodici oduzeta sva imovina.
Sukob Burbona i Habsburgovaca
Početkom 1700. godine bilo je izvjesno da će zbog španjolske krune izbiti rat između kuće Burbona i Habsburga, tadašnje dvije velesile. Koncem te godine francuski kralj Luj XIV. šalje svog izaslanika kod sina Ferenca Rákóczija; Ferenca Rákóczija II. s porukom da digne ustanak koji će on financijski i u ljudstvu pomagati. Rákóczi II. je pozitivno pismeno odgovorio francuskom kralju, međutim pismonoša ga je izdao i pismo odnio u bečki Dvor. Kralj Lipot I. dao je nalog da se uhiti i dovede u Beč. Rákóczi II. je mogao pobjeći, ali nije želio napustiti svoju bolesnu ženu, tako da je početkom 1701. godine uhićen i doveden u Winerneuštadt i zatočen u tamnicu, gdje je tamnovao i njegov djed Petar Frangepan. Njemu je prijetila ista kazna. Kada je žena saznala za uhićenje, otišla je u Beč i intervenirala kod stranih predstavnika, i kod jezuita, koji su podržavali francuskog kralja. Oni su uspjeli podmititi komandanta zatvora i pomoću njega on je u odori lovačkog oficira noću izveden i prebačen u Poljsku (kao u nekom filmu). U Varšavi se sastao s francuskim predstavnicima i dogovorili su se da uz pomoć poljskih plaćenika digne ustanak u gornjoj Ugarskoj. To je i učinio i 15. lipnja 1703. godine prešao ugarsku-poljsku granicu. Time je počeo tzv. Rákóczijeva borba za slobodu, koja je trajala sve do 1711. godine. Borbe su vođene i u našim krajevima (Bač). Habzburzi su dobro znali da Vojna krajina nije stvorena samo zbog Turaka nego i da kontrolira Mađare i Hrvate. Srbi su stali uz Beč, a obezglavljeni Hrvati nisu se mogli priključiti, iako je Rákóczi je bio unuk Petra Zrinjskog i Katrine Frangepanske. Pošto nije prihvatio uvjete Satmarskog mira sklopljene 1711. godine, preko Francuske je pobegao u Otomansku imperiju gdje je bio pod zaštitom tadašnjeg sultana. Umro je u toj zemlji 1735. godine, pokopan je pored svoje majke u Istanbulu u tadašnjoj jezuitskoj crkvi. Njihovi ostatci su 1906. preneseni u Mađarsku i sahranjeni u Kaši (danas Košice).
Prosvećeni apsolutizam
Ono protiv čega su se Zrinjski, Frangepan i Rákóczi II. borili ipak se ostvarilo u Habsburškom carstvu. Rodonačelnica takve vlasti bila je Marija Terezija, prvo ugarska, pa češka kraljica, a potom preko muža i rimsko-njemačka carica. Bila je prosvećena apsolutistica, za vrijeme njene vladavine nikad nije sazvan Ugarski zemaljski sabor. Njen sin, Josip II., da bi lakše vladao, nije se ni krunisao za kralja, zato je dobio naziv »kralj sa šeširom«, a ni on nije sazivao Zemaljske sabore. Pokušavao je vladati uredbama i time je izazivao otpor prije svega plemstva. Jedna od uredbi bila je da administracija mora biti vođena na njemačkom jeziku. Forsirao je kolonizaciju Nijemaca, na prostor Ugarske (Bačka, Banat) naselio je 30.000 ljudi iz Švabske (Donauschwaben). Želio je popisati stanovništvo, ali je u županijama naišao na bojkot. Po njegovom nalogu su izrađene prve točne vojne karte (u subotičkoj arhivi ima ih pet). Imao je želju reformirati svoja kraljevstva, ali nije bio realpolitičar. Prije svoje smrti povukao je većinu svojih uredbi.
