Arhiv tekstova

Peru Zlatara s pravom svrstavaju u jednog od simbola hrvatskoga novinarstva. Dugogodišnji poslenik pisane riječi, kako se to obično kaže, svoje je iskustvo stjecao, ali i na kolege prenosio, u mnogim hrvatskim listovima, od Večernjeg vjesnika, VUS-a, Sportskih novosti, SN revije i ST-a, do Nacionala i Globusa. Svojom je uređivačkom vještinom pridonio zapaženim nakladama tjednika Studio, koji je izlazio u čak 376.000 primjeraka, Intervjua, Plavog vjesnika i Arene. 

Uz osebujan novinarski angažman dug pet i pol desetljeća, objavio je 17 knjiga koje su doživjele četrdesetak izdanja, pišući s istim žarom u nekoliko različitih žanrova poput publicistike, putopisa, knjiga za djecu i mlade, te dva romana »Šarmeri bez pokrića« i »Bitange mirno«. Za svoj novinarski opus nagrađen je brojnim domaćim i međunarodnim priznanjima, a znakovito je i njegovo proglašenje za počasnog građanina Miamija i Los Angelesa. Otac je četvero djece i oženjen Ksenijom Francetić, profesoricom i prevoditeljicom.

Rodio se 1934. godine u Skoplju, a već je s petnaest godina započeo svoju novinarsku karijeru, u kojoj i danas, na mjestu stalnog dopisnika Jutarnjeg lista i Globusa iz Beograda, neumorno niže brojne ekskluzivne tekstove. 

Prije izvjesnog vremena boravio je nekoliko dana u Subotici, gdje je prikupljao materijal za pisanje teksta u Jutarnjem listu o Hrvatima u Srbiji. Tom je prigodom posjetio i redakciju Hrvatske riječi.

 

HR: U Vašem impresivnom životopisu, pet i pol desetljeća duge novinarske karijere, znakovit je rani početak već s petnaest navršenih godina života. Od tada do danas napisali ste tisuće tekstova, ali se sigurno sjećate svog »profesionalnog« prvenca. O čemu ili o kome ste napisali prvu novinarsku zadaću?

Bio je to tekst o kapetanu tadašnjeg košarkaškog kluba Napred, Vladimiru Mahovliću, kasnije legendarnom spikeru Radio Zagreba, a povod samog napisa je bio naslov juniorskih prvaka Jugoslavije, s kojim su prekinuli višegodišnju dominaciju beogradske Crvene zvezde.

HR: Je li to bio naručeni tekst ili se jednostavno »rodio« u glavi budućeg novinara?

Mislim da je za njega ponajprije kriv neki nerv u meni, koji je odlučio o mom budućem životnom pozivu. Moj ćaća me je uporno nagovarao da budem liječnik, mama je željela neko drugo »ozbiljnije« zanimanje, ali novinarski je »crv« proradio duboko u meni i znao  sam  da je novinarstvo ono čime se želim baviti. Mislim da je tako jednostavno moralo biti, jer niti prije, a niti poslije nitko se u obitelji, osim mene, nije bavio novinarskim poslom.

HR: Uz angažman na pisanju tekstova, već zarana ste započeli i svoju uredničku karijeru, koja će paralelno pratiti cijelu vašu profesionalnu karijeru.

Kako su to bila neka drugačija vremena, već s petnaest i pol godina sam postao urednikom sportske rubrike u novinama »Omladinski borac«, koje su poslije postale »Novina mladih«, a izravno iz školske klupe, odmah po svršetku mature primljen sam za profesionalnog novinara u »Narodnom športu«. 

HR: Profesionalni novinarski izbor zauvijek Vas je stavio u službu javnog života. Koliko je takvo opredjeljenje utjecalo na vaš daljnju privatnost?

Ako Vam kažem da su me baš zbog novina, mislim, dvije žene potjerale i sada sam u trećem braku, onda bih najbolje mogao ilustrirati taj odnos između svoje profesije i privatnog života. Moja prva žena bi se mogla zvati »Plavi vjesnik«, a druga »Studio«, u kojima sam bio glavnim urednikom i to je to, ali mislim da je tako sa svakim čovjekom koji se preda svom poslu, bilo da je on astronaut ili vodoinstalater, on mora raditi od jutra do navečer i stalno misliti o svome poslu.

HR: Svaki čovjek od pera, posebice novinar, tijekom svojih profesionalnih zadaća susreće se s težim ili lakšim tekstovima i napisima na kojima radi. Što je Vama bilo lakše, odnosno teže napisati, te što ste više, a što manje voljeli?

Sretna okolnost moje novinarske karijere očitovala se u činjenici da sam gotovo uvijek sam mogao birati poslove i tekstove na kojima ću raditi. Bilo da je u pitanju bio posao novinara, urednika ili stalnog dopisnika, a sam sam nekako najviše volio raditi na putopisima tijekom mojih brojnih putovanja. Općenito volim svaki tekst koji čini novinu, ali uz već spomenuti putopis najviše sam volio i danas volim pisati o sportu. Jer, sportska rubrika mi je ujutro prva i navečer posljednja literatura koju uzmem u ruke.

HR: Napisali ste stotine putopisa i reportaža napisanih o brojnim zemljama koje ste posjetili. Znate li točnu brojku država u kojima ste boravili i koji tekstovi zauzimaju zasebno mjesto u putopisnoj kronologiji?

Kao reporter i izvjestitelj proputovao sam sve kontinente, boraveći u više od 180 zemalja svijeta, ali sam nekako najviše volio ići u države u kojima nitko od ovdašnjih novinara prije toga nije bio. Volio sam se pohvaliti činjenicom da sam kao novinar prvi bio u Frankovoj Španjolskoj, u Albaniji za vrijeme Envera Hoxhe, u Čileu za vrijeme puča, Južnoj Africi tijekom vladavine aparthejda i još mnogo drugdje.

HR: Koliko jezika govorite?

Ja sam u prvom redu sretan ako kažem da govorim hrvatski, ali glede jezika kojima se služim mislim da bih mogao biti jedan bolji hotelski portir. Služim se svim svjetskim jezicima izuzev njemačkog, a to su: španjolski, francuski, talijanski i engleski, te bugarskim, makedonskim i ruskim jezikom.

HR: Isti profesionalni entuzijazam Vas i dalje krasi, te se iz Vaših tekstova jednako osjeća radost pisanja. Gdje i kako crpite tu spisateljsku snagu?

Vidite, u listopadu bih trebao napuniti 72 godine, ali još uvijek osjećam veliku radost pisanja i veselim se kada vidim svoj tekst u novinama. Inače nikada ne čitam svoje članke, ali volim vidjeti kako su oni prezentirani i plasirani, i danas mi to predstavlja jednako uzbuđenje i mislim da nisam promašio prilikom izbora svoje profesije.

HR: Kada radite neki, primjerice, razgovor sa sportašem ili političarom, što Vam je lakše?

Za svaki se razgovor puno pripremam i kada dođem na intervju onda sam posve pripremljen za osobu o kojoj želim pisati. Nažalost, brojni novinari su često posve neinformirani o osobama s kojima rade intervjue. Meni se često događalo da me ljudi prilikom intervjua, a mislim da sam poslije Miljenka Smoje, najintervjuiraniji novinar s ovih prostora, primjerice pitaju što sam tijekom karijere napravio.  

HR: Tijekom svih proteklih novinarskih godina napravili ste brojne intervjue s glasovitim ličnostima iz raznovrsnih grana javnog života. S kime ste sve razgovarali za novine?

Napravio sam zbilja mnogo intervjua, a moji sugovornici su bili mnogi znameniti ljudi svog vremena. Iz tog velikog popisa izdvojio bih na primjer: španjolskog kralja Juana Carlosa, nogometaša Maradonu, glumca Roberta Redforda, trubača Louisa Armstronga, a tu su i mnoge druge popularne osobe iz javnog života.

HR: Kako ste uspijevali stići do svih poznatih osoba s kojima ste namjeravali voditi razgovor?

Novinarska vještina ogleda se upravo i u spretnosti realiziranja nakane da se razgovara s određenom osobom, unatoč brojnih prepreka da se stigne do nje. Primjerice, jedan od mojih najdražih intervjua, onaj s kirurgom Christianom Barnardom urađen je dobrim dijelom zahvaljujući malom triku s njegovom knjigom »Kako pobijediti srce«, koja je bila objavljena u Novom Sadu i koju sam ponio na put u Cape Town. U telefonskoj najavi naglasio sam kako sam u biti predstavnik nakladnika njegove knjige i da bih mu je želio osobno uručiti, i on je pristao. Vidjevši svoju knjigu na njemu nepoznatom jeziku, barijera je bila probijena i onda sam iskoristio priliku da se predstavim kao novinar i izrazim svoju namjeru da napravim intervju s njim. Pri spomenu Jugoslavije i Hrvatske iz koje sam došao, on me je pozvao svojoj kući, rekavši mi kako će se njegova supruga, kćerka velikog industrijskog magnata i prava ljepotica Barbara Zellner obradovati. Ispostavilo se kako je njezin prvi dečko bio, nitko drugi, do tenisač Nikola Pilić. Eto, što ti je zapadnjačka emancipacija.

HR: Koliko Vam je, uopćeno govoreći, potrebno za jedan razgovor?

Prvo i najvažnije je da se uvijek dobro spremim za planirani razgovor i točno znam što želim čuti od svog sugovornika. U principu uvijek tražim jedan sat, ali često završim prije traženog vremena. Ovdje bih želio mlađim novinarima otkriti jedan mali recept glede vođenja razgovora, a za primjer bih uzeo intervjue koje je, svojedobno, davala Mira Marković, i koja ih je prekidala kada bi novinar odmah »napao« neugodnim pitanjima. Ali, onda je došao jedan novinar BBC-a, koji je lukavo počeo s hvaljenjem njezine profesije i usputnih detalja, da bi je postupno stezao u svoju stupicu neugodnih i teških pitanja.

HR: Poznati su svi Vaši sugovornici, ali otkrijte javnosti tko su osobe s kojima niste uspjeli napraviti razgovor iako ste to u profesionalnom angažmanu željeli?

Bilo je tu mnogo ličnosti, ali evo nekoliko osoba koje bih izdvojio u toj neuspješnoj misiji. Prvi bi, recimo, bio Slobodan Milošević, potom tu su i sva četvorica haških optuženika, Karadžić, Mladić, Martić i Plavšić. Prije njihovih političkih karijera, znao sam ih iz života koji su prije toga vodili: Radovan Karadžić je bio psiholog košarkaške momčadi »Bosne«, Milan Martić je pravio red na utakmicama »Cibone«, Biljana Plavšić je studirala u Zagrebu i bila je vrlo zgodna žena na koju su mnogi bezuspješno »jurišali«, dok je Ratko Mladić bio zapovjednik pograničnih jedinica, a ja sam nekoliko puta išao u Albaniju kao jedan od biografa Envera Hoxhe. Jednom sam se vozio u zrakoplovu s Dalaj Lamom, ali mu nisam pristupio jer me je jedan fotograf »uvjerio« kako to nije on. 

HR: Razlog Vašega posjeta Subotici i Novinsko-izdavačkoj ustanovi »Hrvatska riječ« je Vaša najnovija novinarska zadaća. Kako ste se pripremili za dolazak na sjever Bačke?

Konkretno, stigao sam u Suboticu u namjeri da napišem reportažu za Jutarnji list o životu hrvatskog življa na ovom podneblju. Imam namjeru sačiniti jedan tzv. kroki u kojemu će biti malo razgovora, pa malo opisa, malo svega skupa, ali sam se zato temeljito unaprijed pripremio za tekst. Tako znam kada se po prvi puta spominje ime vašeg grada, kako se nekada Subotica zvala i još dosta pojedinosti koje će mi biti potrebne za ovaj napis. Još dok sam radio na uredničkim poslovima uvijek sam savjetovao, posebice mlade novinare da uvijek idu na teren, a što manje rade telefonom, kao i da se prije toga dobro pripreme.

HR: Reportaža kao novinarska forma, u svom deskriptivnom, literarnom obliku često je veoma bliska književnosti, ali se većina novinara nikada ne usudi oprobati u pisanju knjiga. Kako je, u vašem »slučaju« došlo do opredjeljenja da povežete ove dvije branše?

Nikada nisam tako gledao na te dvije stvari, osobito kada se kaže na primjer novinar, pisac i publicist, jer zašto odvajati to. Koliko je novinara u povijesti bilo sjajnih pisaca kao što su Jack London, Ernest Hemingway ili brojni drugi, ali općenito mislim da, kada se rade ove dvije stvari, glava mora biti usko usmjerena na jednu od istih. Jer, analizirajući tekstove koje sam radio za novine tijekom pisanja pojedinih knjiga, odmah uviđam kako mi je glava tada bila puna raznih »podstanara«. Jednostavno se uvijek mora biti u potpunosti fokusiran na ono što se u danom trenutku radi. 

HR: Kako Vi gledate na staru novinarsku žalopojku da novinski tekst živi vrlo kratko, možda samo jedan jedini dan, dok knjige i literatura ostaju tragom vječitosti?

Slažem se da knjiga ostaje zauvijek, ali jedan moj članak pročita više ljudi nego što je sve moje knjige pročitalo. Opet, za razliku od mnogih televizijskih ličnosti, ja sam vrlo rijetko bio nazočan na ovom mediju, pa ipak su me ljudi znali zahvaljujući mojim novinskim tekstovima.

HR: Spomenuli ste televiziju na kojoj ste također bili jedno vrijeme. Na kakvim ste projektima radili?

Bilo je to u vrijeme kada sam bio »malo maknut« iz novina, pa sam radio kao direktor programskog marketinga na Televiziji Zagreb. Za to vrijeme sam uspio napraviti nekoliko televizijskih reportaža, primjerice o kralju Nikoli, turskom i grčkom dijelu Cipra, Alma Ati i koje su bilo dobro primljene od strane gledateljstva.

HR: Cijeli ste život pisali na pisaćem stroju. Kako ste osobno doživjeli ovu digitalnu revoluciju i prelazak u računalni svijet? 

Od samog početka svog novinarskog rada pisao sam na pisaćem stroju, ali sam zato posve preskočio pojavu električnog pisaćeg stroja i izravno prešao na rad na računalu. Mislim da sam solidno svladao osnove, ali zato uvijek zamolim svoju suprugu i sina da mi pošalju mailom tekstove.

HR: Vratimo se natrag novinama, koje su ipak vaše najjače »oružje« izražavanja. Kada biste trebali izabrati u moru uspješnih tekstova jedan, za koji biste se odlučili kao Vama osobno najdraži? 

Bio bi to tekst koji sam radio za list Vjesnik u srijedu (VUS), a to je bilo u sklopu serijala razgovora povezanih sa životom na selu. Otišao bih u neko selo, potražio ljude koje žive u njemu, raspitao se i onda izabrao optimalnog sugovornika i sve to u formi teksta vjerno prenio. Naš glasoviti jezikoslovac Bratoljub Klaić, rekao je da su to najpoetičniji redci u hrvatskom novinarstvu, a bilo je koncem pedesetih godina prošlog stoljeća. Također bi tu bili moji tekstovi iz Albanije, pa intervju s Christianom Barnardom u Cape Townu, kirurgom koji je prvi presadio ljudsko srce…

HR: A knjiga?

Odlučio bih se vjerojatno za ovu koja je doživjela najviše izdanja, »Otključani globus« o putopisnim crticama za mlade iz više od 80 zemalja u kojima sam boravio.

HR: Što biste, na koncu, poručili svojim mlađim kolegama novinarima?

Preporučio bih da se stalno usavršavaju u radu i prate kako drugi rade, i ponavljam da se uvijek pripremaju za razgovore i teme o kojima namjeravaju pisati. Ukoliko samo u jednom trenutku osjete da to ne vole raditi, neka bolje promijene profesiju. Za novinarstvo moraš imati jaku volju, osjećati neku unutarnju radost i komešanje u želucu, kao da si progutao leptira.