Arhiv tekstova

Sve nas manje ima tu

Umjesto susreta generacije rođene 1955. godine, a u povodu obilježavanja pet desetljeća od tadašnje male mature, zbog aktualne situacije izazvane pandemijom covid-19, umjesto fešte za dugo sjećanje, djeci s fotografije, danas bakama i djedovima, preostaju jedino emotivna prisjećanja i bezbrojne priče o proživljenom tijekom najljepših zajednički provedenih osam godina. Dobro očuvana fotografija, snimljena u proljeće 1964. godine, pohranjena je u starom albumu Viktora Fehera iz Sonte. Riječ je o snimljenom 2 a odjeljenju učenika OŠ Ivan Goran Kovačić i njihovoj učiteljici Mirjani Mihajlović, kasnije udanoj Vitas, istodobno i o djeliću priče o Sonti. Početkom rujna ove godine svjedočili smo upisu prvaša u istoj školi. Školovanje je započelo 24 djece, tako da će u tekućoj školskoj godini, prvi put u svojoj bogatoj povijesti, sonćanska škola imati svega jedno odjeljenje prvaša. Kako je na fotografiji vidljivo, u odjeljenju 2 a prije više od pola stoljeća bilo je 35 učenika. U generacijama rođenim pedesetih godina prošloga stoljeća svake je godine u četiri odjeljenja upisivano 140 do 150 prvaša. Viktor ovu fotografiju čuva kao najveće blago, a kad god mu se nađe u vidnom polju, s ljubavlju se prisjeća puno ispričanih i neispričanih priča vezanih uz nju. Glasno, iz srca, smije se dogodovštinama otrgnutim od zaborava, djetinje trapavim simpatijama i malim ljubavima, ali, kad mu sjećanja odlutaju na tamniju stranu, zna pustiti i onu tešku, mušku suzu za svakom dušom iz svoje generacije, kroz godine odlutalom prostranstvima onoga svijeta. Na fotografiji je i autor ovih redaka, a sve tuge i radosti generacije dijeli s Viktorom. 
»Vidi koliko nas je, samo u jednom odjeljenju. Mene ovdje nema, bio sam kod druge učiteljice, ali podjednako su mi dragi svi iz generacije, iz sva četiri odjeljenja. Teška me tuga uhvati kad se sjetim koliko nas je bilo u prvom razredu, a koliko nas je još ostalo živih. Istina, jedan broj nas je razasut diljem svijeta. Razumljivo, najviše po europskim zemljama. No, ne znam kakvo je to prokletstvo, i na onom svijetu nas ima više nego ih ima iz ikoje generacije u rasponu od pet godina starije, do pet godina mlađe od nas. Ima ih više i nego nas što je ostalo. Rano smo se i počeli osipati. Već u drugom razredu tragično je stradao Stanko Miloš. Neka mi ostali pokojnici oproste, imenom sam naveo samo prvog, vjerojatno mi prostor ne bi dopustio prisjećanje na svakoga. Kao da je tekstopisac Grašine pjesme Sve nas manje ima tu bio nadahnut sudbinom naše generacije u Sonti. Prošli susret generacije imali smo prije četvrt stoljeća, tada smo ovu pjesmu čuli prvi put. Spontano je postala naša, sama se nametnula za našu himnu. Na njezine riječi bilo je puno suza, i muških i ženskih. U odnosu na današnju mlađariju mi smo skoro svi bili teški emotivci«, u dahu priča Viktor. 
Zimus su pokrenute aktivnosti oko okupljanja preostalih iz generacije na obilježavanju pola stoljeća od male mature. No, nije ni to išlo. Pandemija se umiješala kad su organizacijski poslovi bili u punom jeku. Srce je govorilo da će sve to proći, do posljednjeg momenta nada u okupljanje oko kirbaja tinjala je. No, razum je nemilosrdan, nisu pomagale odgode, jedino rješenje bilo je – odustati. 
»Ma, gene, ne damo se! Okupit ćemo se dogodine! I bit ćemo jedina generacija koja će obilježiti 51 godinu male mature«, zaključio je priču Viktor.
Ivan Andrašić