Arhiv tekstova
Božje milosrđe i naša zavist
Isus je uvijek smještao radnju svojih prispodoba u situacije iz svakodnevnog života, pa su likovi često radnici koji su se bavili običnim poslovima, tipičnim za njihove krajeve. Evanđelja tako bilježe i prispodobu o radnicima u vinogradu, koji dolaze raditi u različite sate u danu, a njihov im gospodar na kraju radnoga dana svima isplaćuje istu plaću, bez obzira koliko su dugo radili (usp. Mt 20,1-16a).
Plaća koja zbunjuje
Iako je prošlo dvije tisuće godina otkako je Isus ispričao ovu prispodobu, takva situacija moguća je i danas u bilo kojem mjestu. Istina, teško bi bilo naći velikodušnoga gospodara koji bi radnike koji su radili samo jedan sat platio kao da su radili cijeli dan, jer mu se to ne bi isplatilo. Ali ako bi se tako nešto i dogodilo, za očekivati je da bi se oni koji su radili cijeli dan pobunili protiv takvoga postupanja, kao što se dogodilo i u Isusovoj prispodobi. No, i Isus bi isto odgovorio: »Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?« (Mt 20, 15). I sami smo, čitajući ovu prispodobu, na prvu pomislili kako ovi koji se bune imaju pravo, jer je pošteno da tko manje radi bude manje i plaćen. No, znamo već i da Božja logika ide onkraj ljudske. Pa tako i gospodar vinograda upozorava pobunjene radnike da on ne čini ništa protiv njih, jer je njima isplatio plaću za kakvu su se pogodili. Dakle, između gospodara i najmljenih radnika ne treba biti nikakvih problema, jer je sve učinjeno prema dogovoru i gospodar se nije o njih ogriješio.
Problem je u onim radnicima koji su došli kasnije i u gospodarevoj velikodušnosti prema njima, jer ih je platio isto kao i prve, iako su radili znatno manje. Da oni nisu došli, sve bi bilo uredu. Ovako su oni svojim reakcijama uvrijedili gospodara, koji im je iskazao dobrotu i najmio ih, a sebi time nisu ništa pomogli.
Opasnost zavisti
Protest radnika prvoga sata izraz je njihove zavisti. Zavidan čovjek nije sposoban radovati se sreći i uspjehu drugoga, tako se ni oni nisu mogli radovati sreći svojih kolega koji su došli poslije njih. Zavist je jedan od sedam glavnih grijeha, koji potiče čovjeka na mnoge druge grijehe i uništava ga iznutra. Onaj koji je osjeća ne ljubi dovoljno svoga brata. Zavist je i u Svetom pismu prikazana kao izvor drugih grijeha. Kain je ubio svoga brata Abela iz zavisti. Jakovljevi sinovi su prodali svoga brata Josipa također iz zavisti. Dakle, zavist nagoni čovjeka da učini nešto nažao drugome, ne zato što bi ovaj bio nešto kriv, nego zato što zavidnik ne može podnijeti uspjeh drugog i blagoslov koji je od Boga primio. Također, ovaj je grijeh i u povijesti čovječanstva bio uzrok mnogih sukoba i ratova, mnogih zlodjela. Uništio je ne samo one koji su bili meta zavidnika nego i one koji su osjećali zavist, jer ih je ona učinila nesretnima i zlima.
Stoga se zavisti moramo čuvati. Naša sklonost grijehu potiče nas i da drugima zavidimo, no nemojmo takav osjećaj smatrati bezazlenim, bez obzira radi li se o nekoj sitnici ili krupnoj stvari. Zavisti se moramo što prije riješiti dok nas nije upropastila izazivajući u nama negativne osjećaje i sklonost ka činjenju zla drugima. Ona je kao crv koji polako izjeda čovjeka iznutra. Ispovijed i molitva najsigurnija su sredstva u borbi protiv nje.
Dar vjere
Bog svakome daje svoje darove kako hoće, ali i od svakoga različito i traži. Uvijek odgovara kao gospodar iz Isusove prispodobe: »Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? (…) Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?« (Mt 20,13.15). U ovoj prispodobi svatko može pronaći svoje mjesto. Gospodar je sam Bog, a radnici svi mi. Nismo li često zavidni prema obraćenima koji se priključe Crkvi? Nismo li prema njima nepovjerljivi i teško ih prihvaćamo? Postupamo tada kao radnici prvoga sata. Vjera je Božji dar i Bog ga svakome daje kako i kada želi. Naša je sreća ako smo ga primili odmalena, no neki će ga primiti u odrasloj dobi, kao zreli ljudi. Bog svoju ljubav i blizinu daruje ljudima nezasluženo. To što smo dar vjere primili prije drugih ne znači da smo ga zaslužili i da smo od nekoga bolji. Umjesto da gunđamo protiv onih koji se u naše zajednice priključuju kasnije, trebamo Bogu zahvaljivati za sve darove koje smo dobili, iako ih ničim nismo zaslužili. Vjera je dar koji se samo može zahvalno primiti i radosno živjeti. Zato, ako smo shvatili evanđelje, naš rad u Božjem vinogradu gledat ćemo kao nagradu i nećemo imati razloga da zavidimo bilo komu za bilo što.
